Njegova najnovija knjiga Rat, koja izlazi uskoro u izdanju Booke, ne govori o svetu u kome živimo, ali zato govori o ratu. Miljenko Jergović, kao najplodonosniji pisac koji nas svake godine obraduje nekim novim štivom, kaže nam da „književnost proizvodi artefakte, proizvodi umjetnička djela koja ne služe ni tome da utješe, ni tome da pomire, ni tome da išta poprave. Ona, eventualno, služe tome da nam pokažu da smo ljudi…”, najavljujući temu svog novog dela. Zatičemo ga po povratku iz Amerike, i odmah nas je interesovalo poređenje s ovom našom teško objašnjivom zbiljom.
Kako izgledaju ove naše „državice“ po povratku iz Amerike? Gde smo mi na svetskoj mapi?
Najprije, vratio sam se iz Njujorka, pa mi se i ne čini da sam se baš vratio iz Amerike. Taj grad mi se prije učinio kao najveći europski, a ne kao najveći američki grad. Zatim, bio sam samo šest dana. Ali na zanimljiv način: u Beograd sam doputovao svojim autom, koji sam ostavio na Dorćolu, odmah uz Bajlonijevu pijacu, nakon čega sam u ponedjeljak, ranim jutrom, srpskom avio-kompanijom s Aerodroma „Nikola Tesla“ odletio na Aerodrom „JFK“. S jedne strane, sve je to bilo vrlo jugoslavenski. Čak je i šifra leta iz vremena JAT-a i Jugoslavije: YU500. S druge je, opet, strane, sve to vrlo postjugoslavensko i današnje. Iz europske Hrvatske stigao sam u predeuropsku Srbiju da bi na najjednostavniji način došao do Amerike, to jest do Njujorka. Pritom, Hrvatska ima fantastične odnose s tom Amerikom, kao nosilac njezinog pasoša ne moram imati vizu, za razliku od Srbije, čiji građani u američkoj ambasadi moraju ispunjavati neke beskrajne i vrlo kriptične formulare. No, iz takve Hrvatske u Njujork se najjedostavnije stiže preko Srbije. Šta nam to govori? Ja mislim samo to da su i Hrvatska i Srbija u gadnom zaostatku za nekadašnjom SFRJ, samo što se u modelima zaostajanja malo razlikuju. Recimo da je Srbija u dubljem problemu – da ne upotrijebim neku slikovitiju riječ – dok je Hrvatska dublja provincija.
Sposobnost trpljenja svuda je povezana s nedostatkom demokratske tradicije. Ako nemaš svest o vlastitim pravima, nećeš se pobuniti. Ili ćeš u pobuni videti isključivo revoluciju, kao svojevrsnu hajdučiju i razbojništvo. Pobuniti se u demokratiji značilo bi stati iza vlastitih građanskih prava
Šta vidite kao deo svetskog ludila, a šta su naše specifičnosti?
Na neki način to je teško pitanje. Naime, kad pogledate ono što se danas događa u velikom svijetu, lako će vam se učiniti da smo sve to mi izmislili i patentirali od kraja osamdesetih, pa kroz naše lude, krvave i zločinačke devedesete. Nema nijednog oblika planetarne sumanutosti, od Trampa i Bajdena, preko Putina i Netanijahua, do poluanonimnih manijaka koji predlažu da se problem riješi tako što ćemo porobiti jedne za račun drugih, koji svoga prauzora ne bi mogao naći u onome što se događalo u Jugoslaviji od 1981. i prve pobune na Kosovu, pa do Miloševićevog izručenja u Hag, s kojim je, čini mi se, priča o Jugoslaviji za svijet bila završena. Vrlo je neobično posmatrati veliki svijet kao presliku ili kopiju nečega što se u našem malom svijetu već događalo, i čemu možemo naslućivati ishod svake pojedine situacije i reakciju svakog pojedinog aktera. Mi ljude koji danas vladaju svijetom, svakog od njih pojedinačno, dobro poznajemo, jer smo njihove karaktere upoznali u ono naše vrijeme. Činjenica da se oni lično i po svom DNK-u razlikuju od svojih prauzora, ni po čemu nije važna, jer nitko od njih nije dovoljno snažna ličnost pa da može reagirati iz sebe, a ne iz svog karaktera. Ali najvažnije što smo naučili devedesetih, a što danas važi u velikom svijetu, jest da ti ljudi nisu u stanju zamisliti kako je onom drugom, niti shvatiti da bi svaki sukob i svaki rat trebao završiti kompromisom s onim drugim. Pa čak je i Drugi svjetski rat završio kompromisom. Da nije, danas sasvim sigurno ne bi bilo naroda koji bi se zvali Nijemcima i Japancima.
U predizbornoj atmosferi kod nas, mediji podgrevaju situaciju, etiketirajući ljude, protivnike vlasti, kritičare… Da li je to jedini način da ovakva naša vlast opstane?
Izgleda da je to jedini način da bilo koja vlast danas opstane. Naime, ni predizborna kampanja u Hrvatskoj nije bila ništa drugačija. Demokracija se u nas shvaća kao neograničeno pravo na provođenje skoro svakog oblika nasilja, koje stekne onaj koji osvoji više glasova na izborima. E, makar to na Zapadu, u Europi i Americi, nije tako. Pa ako i zbog čega ulazak u Europsku uniju ima smisla, onda je to zbog činjenice da ćeš se naći u društvu zemalja u kojima ne samo da vlast nema pravo da zlostavlja opoziciju, i ne samo da postoji ravnopravnost među građanima za koje se zna da su glasali za vlast i građanima za koje se zna da su glasali za opoziciju, nego pobjeda na parlamentarnim izborima ne donosi mogućnost petljanja u poslove koji nisu striktno politički. Hrvatska, kao recimo i Mađarska ili još neke istočnoeuropske države, živi su dokaz da društvo demokratskih zemalja neće nedemokratska društva nužno učiniti demokratskima, ali ipak je za demokraciju bolja perspektiva naći se u društvu s Njemačkom, Francuskom, Holandijom ili Italijom, nego, recimo, u društvu s Bjelorusijom i Kinom, da o Rusiji, recimo, i ne govorimo.
Nema nijednog oblika planetarne sumanutosti, od Trampa i Bajdena, preko Putina i Netanijahua, do poluanonimnih manijaka koji svoga prauzora ne bi mogao naći u onome što se događalo u Jugoslaviji
Koliko vulgarni jezik medija uništava društvo zarad same vlasti? Šta bi bio spas iz takve „klime“?
Vulgarni jezik medija ogledalo je vulgarnog jezika cijele zajednice. Vulgarnim ga čine nepristojni, nenačitani i divlji ljudi. Oni koji, kako je to davno, u neka gotovo nevina vremena, pisao Aleksandar Tijanić u kolumni za Nedjeljnu Dalmaciju, miču usnama dok čitaju. Spas je, vjerojatno, u čitanju dobre književnosti. Oči koje čitaju, ne nišane. Recimo, ja ne vjerujem da se vulgarnim jezikom služe, ili da društvo uništavaju novinari, političari, ljudi koji čitaju knjige Svetislava Basare ili Milene Marković, Dragana Velikića, Vladana Matijevića, Steve Grabovca, Radmile Petrović ili Vitomirke Trebovac… Samo žive nabrajam, jer je mrtve opasno spominjati, pošto se njihovim nasljeđem busaju, pa i pišu o njima, takvi koji ih nisu čitali, ili ih nisu s razumijevanjem čitali. Recimo, Crnjanskog jedva da je u današnjoj Srbiji itko čitao.
Kolika je odgovornost političara za vulgarizaciju jezika i atmosferu progona, linča u društvu?
Mene više zanima odgovornost običnih građana, koji, kao, ni za šta nisu krivi, ni o čemu ne odlučuju i smatraju sebe žrtvama. Takvi su, hrvatsko me iskustvo uči, za sve ovo daleko najodgovorniji. Nije razbojnik kriv ako vam je društvo zasnovano na razbojništvu. Razbojnik se samo bavi svojim poslom. Krivi su oni kojima to ne smeta, dakle famozni mali ljudi.
Pa ako i zbog čega ulazak u Evropsku uniju ima smisla, onda je to zbog činjenice da ćeš se naći u društvu zemalja u kojima vlast nema pravo da zlostavlja opoziciju
Atmosferu u Srbiji je podigla najava rezolucije o Srebrenici. Kakav je naš odnos prema zločinima?
Svatko kome postavite takvo pitanje reći će da osuđuje sve zločine. Oni lukaviji će naročito naglasiti da osuđuju i zločine koji su počinjeni u njihovo ime, pod zastavom njihove fudbalske reprezentacije. Tako bih, dakle, mogao i ja. Pitanje o Srebrenici nije za mene, nego je to pitanje za svakog živog Srbina i Srpkinju, pa tako i za svakog srpskog pisca i spisateljicu. Mene bi bilo bolje pitati o zbivanjima u vrijeme Oluje, o tome što se događalo sa Srbima u dolini Neretve, o tome kako je svih ovih godina bilo biti neki anonimni Srbin u nekom novozagrebačkom neboderu. A na kraju, ili na početku svega, mene možete pitati o Jasenovcu. Ali i na ta pitanja već smo bezbroj puta čuli dobre i ispravne odgovore, koji, međutim, nisu previše toga promijenili. Možda i zato što se radi o nizu velikih i važnih književnih, filmskih, pozorišnih tema, koje mi u novinama i u životu svodimo na sitna i jalova izvinjenja. Od pisca se, valjda, očekuje nešto što je od toga veće. Pa ako me već pitate za rezoluciju o Srebrenici, reći ću vam ovako: žanr rezolucija mi je posve neinteresantan, premda rezolucije čitam da bih bio informiran. A Srebrenice što se tiče, Srebrenica je velika, možda i najveća, u svakom pogledu najizazovnija, najstrašnija srpska književna, filmska, teatarska tema. Strašno mjesto za jednu veliku umjetnost i kulturu, po kojemu se zaista mjeri veličina i snaga srpskog jezika. Recimo, mjereno upravo takvim, krajnje pouzdanim mjerilima i Jasenovca, i Oluje, hrvatska kultura i književnost mala je, przničava, jadna i beznačajna.
Ovakvi režimi potkupe veliki broj ljudi od politike do kulture. Kolika je to smetnja promenama, taj lični interes?
Jedan je život, i nije lako živjeti ga s ovolikim viškovima historije. I to najčešće groteskne i trivijalne, iako vrlo krvave historije, s mnogo prevrata u kojima u pravilu pobjeđuju negativci. Nijedan prevrat u posljednjih četrdeset godina, koliko traje moje odraslo iskustvo, nije protekao tako da se na vrh ne ispnu negativci, što u kulturnom i umjetničkom smislu znači: oni s manjkom talenta, morala i razloga za ono čime se bave. U Hrvatskoj to je u kulturnoj i književnoj sferi mnogo izraženije nego u Srbiji, jer je hrvatska kultura još manja, zaostalija, opterećenija socijalnim obzirima i kontekstima od srpske kulture koja je, znamo, i mala, i zaostala, i opterećena duhom palanke. O svemu tome mislim ovako: možda bih se i sam dao potkupiti, ali ne mogu, jer mi ne da karakter. Oholost mi ne dopušta da se prodajem ološu, a gospoda me nisu ni tražila. Žao mi je ljudi koji se daju ološu, a sami po sebi nisu ološ, niti im je djelo takvo.
Možda bih se i sam dao potkupiti, ali ne mogu, jer mi ne da karakter. Oholost mi ne dopušta da se prodajem ološu, a gospoda me nisu ni tražila. Žao mi je ljudi koji se daju ološu, a sami po sebi nisu ološ, niti im je delo takvo
To vas pitam jer se čini da je sve manje kritičara aktuelne vlasti iz sfere kulture. Da li je toku „pripitomljavanje“ mislećih ljudi? Da li se budžetskom politikom oni jedino mogu držati van tokova kritike politike i društva ili je prosto ljudima dosta, ne vide mogućnost promene, povlače se pred stihijom?
Mislim upravo obrnuto: svi relevantni kritičari srpske vlasti potječu iz kulture i umjetnosti, a tek manjim dijelom iz nauke, obrazovanja, pa onda politike. U Beogradu je uvijek tako bilo. U Zagrebu je, nažalost, drukčije.
Kako biste vi kao pisac stilizovali ovu našu stvarnost, ne prikazavši je sirovo realno? Da li bi neki magijski realizam bolje u književnom smislu opisao neke aktere javne i političke scene?
Naš žanr je narodna bajka. Recimo, Baš Čelik. Mi živimo u mračnim narodnim pričama, premda toga u pravilu nismo svjesni.
Kako komentarišete rad ministarstva kulture i u Srbiji i Hrvatskoj?
Rad srpskog ministarstva ne mogu komentirati, jer mi je manje poznat od rada hrvatskog ministarstva. Ali ću reći ovo: ministricu Maju Gojković jedva da sam jednom vidio u nekom prilogu u Kulturnom dnevniku na RTS-u, a na HRT-ovim Vijestima iz kulture vrlo, vrlo rijetko se dogodi da prođe večer, a da se slikom i glasom, u nekom prilogu ne pojavi ministrica Nina Obuljen Koržinek. E sad, ili je stvar do toga da je RTS-ova emisija za nekoliko civilizacijskih nivoa iznad emisije HRT-a, a stvarno jest tako, ili je stvar do toga da ministarstvo Maje Gojković ne pokušava biti veće i važnije od srpske kulture, za razliku od ministarstva njezine zagrebačke kolegice u odnosu na hrvatsku kulturu. Naravno, nije mi ni na kraj pameti hvaliti ministrovanje Maje Gojković, jer nemam za tako nešto baš nikakvog razloga ni povoda. Ona mi samo može poslužiti da naglasim sav jad hrvatske kulturne politike, ili politike u kulturi.
Pitanje o Srebrenici nije za mene, nego za svakog živog Srbina i Srpkinju, za svakog srpskog pisca i spisateljicu. Mene bi bilo bolje pitati o zbivanjima u vreme Oluje, o tome što se događalo sa Srbima u dolini Neretve, o tome kako je biti neki anonimni Srbin u nekom novozagrebačkom neboderu
Kolika je zapravo energija pobune kod nas? Zašto smo mi navikli da trpimo?
Sposobnost trpljenja posvuda je povezana s nedostatkom demokratske tradicije. Ako nemaš svijest o vlastitim pravima, i o tome da ta prava nisu ceremonijalne prirodne, nećeš se pobuniti. Ili ćeš u pobuni vidjeti isključivo revoluciju, kao svojevrsnu hajdučiju i razbojništvo, dakle nešto što je protuzakonito. Pobuniti se u demokraciji značilo bi stati iza vlastitih građanskih prava. Takvo što u našim krajevima nije zamislivo ni kao fikcija.
Kako razumete to da su nacionalisti u rusko-ukrajinskom sukobu na strani agresora?
Mislim da je to zbog neke vrste mode, koja se, kao i svaka društvena moda u malom i nedovršenom društvu kakva su društva srpsko i hrvatsko, tumači kao višestoljetna ili hiljadugodišnja tradicija, iako je riječ o nečemu što jedva da je staro koliko i raspad Jugoslavije. Još osamdesetih srpski su se nacionalisti dičili antikomunizmom i raznim oblicima zapadnjaštva. Pamtite li ijednoga viđenijeg srpskog nacionalistu iz sedamdesetih i osamdesetih koji je hvalio Ruse? Ili ako se vratimo u neka još ranija vremena, recimo u doba kralja Aleksandra i svih njegovih adoranata, pronađimo među njima barem jednog rusofila! Nema ga! Rusofil je u to vrijeme bio Josip Broz Tito! A Aleksandar je, kao i većina njegovih, ljubio Francusku. Istina, bilo je među Karađorđevićima i nekih sumnjivih anglofila, a među dvorskim svijetom znalo se naći i germanofila i hitleroljubaca… Ruse i rusofile moralo bi se svijećom tražiti, jer je Srbija i u pozitivnom i u negativnom smislu bila okrenuta Zapadu. Ovo danas je moda, koja bi, istina, mogla postati i opasna. Ali mislim da je pametnim ljudima u Srbiji to jasno, pa bi bilo pretenciozno da ja o tome govorim.
Ipak, nacionalizam je „pogonsko gorivo“ svake autoritarne vlasti. Da li se vlast sada preigrala sa tim „pogonskim gorivom“?
Ne, jer vlastiti nacionalizam još nije naškodio nijednoj vlasti u bivšoj Jugoslaviji. Ta igra može trajati zauvijek.
