Silno je želeo da uđe u istoriju i izgleda da mu se želja ostvarila, doduše, ne baš onako kako je planirao: Aleksandar Vučić sada ima sve uslove da bude zapamćen po najjadnijem ikad zabeleženom pokušaju odbrane vlasti od sopstvenih građana.
I nije, pri tom, bitno da li će, silom ili manipulacijama, uspeti da nastavi uzurpaciju svega u Srbiji još nekoliko dana, nedelja ili meseci – tragikomične i potpuno nedostojne poteze koje je poslednjih dana povukao, ništa ne može izbrisati.




Red traktora bez tablica, kanal, drugi red traktora, prvi red metalne ograde, žica, drugi red metalne ograde, kordon policije – sve to je u petak, dan pre protesta na koji su studenti pozvali građane iz cele zemlje, stajalo oko kampa u Pionirskom parku. I sve to preko puta Doma Narodne skupštine, “u dvorištu” zgrada Predsedništva Srbije i Skupštine Grada Beograda.
I pre nego što su, pod okriljem noći, traktori dovučeni u centar grada da privlače pažnju zgranutih turista (ova novinarka objašnjavala je grupi Turaka o kakvom je čudu reč) bilo je jasno da je osnovna funkcija dovođenja onih nekoliko “studenata koji žele da uče” i mnogo više plaćenika sumnjivih biografija, pa čak i veterana zloglasnih Crvenih beretki – širenje straha.
Da centar grada nije bio mali za sve koji su izašli da pozdrave studente, verovatno se niko ne bi ni setio postojanja zloslutnog kampa u mraku razorenog Pionirskog parka
Čak i ako se, nekom srećom, tvrdnje da se u kampu skriva i (hladno) oružje potrebno za izazivanje nereda u subotu, predstava iz Pionirskog parka ostaće zapamćena kao ilustracija uživo svega onoga što je sam Vučić, praćen sve manjim horom saradnika, govorio poslednjih dana.
A pominjao je, govoreći o namerama studenata, sve i svašta, što se nije moglo naslutiti ni iz jednog od brojnih mirnih protesta poslednjih meseci: navodnu pripremu “obojene revolucije”, “napad na ustavni poredak”, “bacanje kamenica”, “upad u Skupštinu, RTS i Ustavni sud”… sve uz najavu hapšenja i kazni zatvora u trajanju od tri godine za počinioce među kojima su mu, tvrdio je, neki unapred poznati.
Veče uoči zakazanog protesta pokazalo se da je sav višednevni trud vlasti, uložen u zastrašivanje građana bio uzaludan: ogroman broj ljudi, među kojima nije bilo malo onih sa decom, izlio se po ulicama Beograda da dočeka kolone studenata koji su iz različitih delova Srbije danima pešačili do Beograda.




Posle desetina prepešačenih kilometara, sa ranama na nogama, noseći zastave i transparente, razdragani studenti trčeći su došli do centra grada. Dočekali su ih biciklisti, pratili ih bajkeri, Vojvođane je predvodio (registrovan) traktor… a na kraju se centrom Beograda provezla i cela kolona traktora, onih registrovanih, kojima je samo nekoliko dana ranije bio zabranjen ulazak u grad… Svega je tu bilo – ljubavi, nade, ushićenja, radosti, ponosa… Jedino straha nije bilo. Ni s njim povezanom spremnošću na odustajanje od cilja.
Da centar grada nije bio mali za sve one građane koji su izašli da pozdrave studente, u celom tom šarenom vašaru verovatno se niko ne bi ni setio postojanja zloslutnog kampa u mraku razorenog Pionirskog parka. Usled ogromne gužve, ipak, traktori su nečem poslužili: desetine građana popeli su se na njih, kako bi imali što bolji pogled na sliku Srbije po ukusu onoga koga nameravaju da počiste sa scene. Kasnije tokom večeri, desio se i incident, u kome je prevrnut jedan od traktora pored Pionirskog parka i pokušali da to ponove i sad drugom, a “stanovnici” kampa počeli su da ih gađaju flašama.
Usled ogromne gužve, ipak, traktori su nečem poslužili: desetine građana popeli su se na njih, kako bi imali što bolji pogled na sliku Srbije po ukusu onoga koga nameravaju da počiste sa scene
Samo u jednom danu, neverovatan niz pogrešnih poteza koje je vlast povukla od novosadske tragedije 1. novembra – od početnih tvrdnji da “nadstrešnica nije rekonstruisana”, do blokade N1 koju su oduvali senior IT stručnjaci na puš-pauzi – dobio je mnogo novih nastavaka, novih pobeda pobunjenih građana, pretvorenih u nova “pumpanja”.
Svu besmislenost pokušaja vlasti da saobraćajnom blokadom Srbije spreči pobunjene građane u nameri da protestom blokiraju Beograd, lepo je opisao Građanski front Vlasotince: “Zaustave autobus. Skinu tablice. Spreče 50 studenata da odu u Beograd. Sugrađani se organizuju da prevezu tih 50 studenata. Umesto 50, dobiju 100 ljudi u Beogradu. Bravo BIA. Genijalno”.




Nije, pri tom, samo autobuski saobraćaj onemogućen – zaustavljen je i železnički, pod izgovorom postavljene bombe, taksistima su skidane tablice… Uz pomoć društvenih mreža, ipak, ljudi koji se međusobno ne poznaju, brzopotezno su organizovali nove načine prevoza do Beograda.
“Strogoću” treniranu sprečavanjem novinara iz Hrvatske i Slovenije da uđu u Srbiju obesmislila je činjenica da je, pored ostalih, i agencija Rojters uživo prenosila doček studenata, jasno obeležen kao “antivladin protest u Beogradu”.
Studenti su nestrpljivima unapred objasnili da skup 15. marta nije nikakav dan D, a izgleda da imaju i plan za nastavak započete borbe, već od ponedeljka
Zaključavanje Skupštine tako da ni poslanici ne mogu da uđu u nju, zabrana rada novinarima Radio Beograda II, III i 202 da rade tokom vikenda, manipulacije preko medijskih poluga vlasti, poput Informerovog teksta zbog koga je reagovala ambasada Rumunije, bili su potezi od kojih je jadnija bila samo vest o jednom od načina traženja podrške osobama okupljenim u Pionirskom parku. Prema informaciji N1, naime, doktorka Anđelka Stojković, načelnica Odeljenja za pulmologiju, alergologiju i imunologiju u Klinici za pedijatriju Kliničkog centra Srbije i redovna profesorka Fakulteta medicinskih nauka u Kragujevcu, pozvala je roditelje dece obolele od cistične fibroze, da “u svom interesu” podrže navodne “studente koji žele da uče”.




Pravim studentima tako monstruozna “pomoć”, srećom, nije potrebna. I ne bi je prihvatili: nedeljama već oni dokazuju odlučnost u nameri da izgrade pristojnu zemlju u kojoj će ostati da žive. Pešačeći po Srbiji, pronašli su i brojne saveznike i dali im nadu da je oslobađanje zarobljene države moguće. Nestrpljivima su unapred objasnili da skup 15. marta nije nikakav dan D, a izgleda da imaju i plan za nastavak započete borbe, već od ponedeljka. Pre svega toga, važno je da subota protekne mirno.