Marko Đurić
Diplomatija - stručnost, zaboravljeni pojam

Po volji jednog čoveka

Izdanje 27
  1. Sta reci a ne zaplakati! Ovaj sto je bio u Americi karikatura! Ko njega moze ozbiljno shvatiti, pogledati u oci i pricati?

    1. „Kontinuitet“ ambasadorske pozicije je nastavljen postavljanjem Đurića na mesto ambasadora u SAD. Naime, on je rođak Milana St. Protića, a rođačka veza su im Najdan i stric mu Nikola Pašić. Podaci su javni i dostupni, mislim da ni jedan od naših savremenika (Protić i Đurić) ih ne krije.

  2. Budite objektivni pa napravite analizu od 05.10.2000 god.
    Popijte vodu da Vas ne šokiraju podaci o broju „pripravnika“ na istaknutim pozicijama u diplomatiji i to u kljucnim zemljama.

    1. Realno, 90% primanih I u vreme tzv. Zutih, su gnjide, karijeristi… Lako su se prilagodili Vucicu, a narocito Dacicu. Samo treba procesljati KGB/BIA kanale.

  3. Госпођо Латиновић, о каквом познавању светских језика или језика земље домаћина у коју долазе бивше хигијеничарке и шофери , најлакше их је научити пантомими, да могу најлакше да се обавесте где су тоалет или пекара !

  4. Moj pokojni stric se penzionisao kao nas ambasador u jednog Azijskoj zemlji pocetkom dvehiljaditih, nakon 30+ godina diplomatske karijere. Pricao nam je da su Pravni, Ekonomski i FPN u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani i Podgorici svake 2 godine slali MSP-u spiskove studenata za koje bi profesori procenili da po drzanju, znanju jezika, uspehu i sl. imau „slifa“ za diplomatiju. Od jednog takvog spiska otprilike 20% bi zadovoljilo sve kriterijume i bilo pozvano da se ukljuci u diplomatsku obuku. Kontrole su bile rigorozne a hijerarhija kao u vojsci. Moj stric je znao ruski i engleski jezik a tokom diplomatske sluzbe je naucio i francuski. Inace je bio rodjen i odrastao na selu kao i cela moja porodica, spasilo ih je iskljucivo obrazovanje.

  5. Бићу груб! Друга и трећа генерација повлашћених, научила језике уз гувернанте, па сад дели лекције о дипломатији која је у есеферјот била уточиште таквих. Не знају или су заборавили да ђедови кад су добијали агремане имадоше скоро па исте занате као и ови сада! Ах да и партијску књижицу, такође…

  6. Ne može diplomatija da bude izvan društva, svugde je slično kadriranje. Gledam direktora Pošte, u politici i Beogradu je barem 40 godina i još govori 11 hiljade, 50 hiljade, 100 milijarde.
    Gledamo diplomate u penziji Branka Brankovića, Živadina i Vladislava Jovanovića, Zorana Milivojevića, čini se da se nisu mnogo odmakli od načina razmišljanja (NKVD-OZNA) iz 1948.
    Posle 5.10.2000. imamo problematična naimenovanja poput Basare, Vide Ognjenović, možda su oni dobri pisci, ali koliko su bili istinski korisni za državu, za njene ekonomske interese?

    Pitanje je i koliko su intelektualci između dva svetska rata bili dobri diplomati? Da li su Andrić, Dučić, Rakić, Crnjanski bili zaista uspešni u toj branši? Možda je Andrić bio izvrstan diplomata a Crnjanski očajan, ili obrnuto, da li se to može precizno ustanoviti?

  7. Vrlo dobar clanak.
    Autorka kaze : „Imamo diplomatiju jednog čoveka, a to je najranjivije”.

    Taj jedan covek je prisvojio sve funkcije u Srbiji i okruzio se poslusnim ili ucenjenim ljudima.

    Za mesto ambasadora te osobine su vaznije od strucnosti ili znanja jezika.

    1. I bre Branko….pa vidi, uspeo covek da nam „sredi“ da nemamo poplave ovih dana i to samo mi u celoj Evrope, a nece jednog ambsadora…

  8. „Mi smo politički veoma obojeno društvo. Svaka trenutna vlast bira sebi lojalne kadrove.

    U 2 recenice sve receno.Prva,pozitivna.Kao obojeno drustvo imamo multi nacionalnosti ili naroda i plus poznavanje jezika.Kad dodamo tome gastose koji pricaju i po 7 jezika i uspesni su, mi smo vise nego bogati i plodni za diplomatiju i predstavnike.Druga, negativna.Sve upropastimo.