U posljednje vrijeme desilo mi se više puta da me neko od mojih prijatelja upita da mu preporučim neku dobru knjigu za čitanje. Čim me neko tako nešto pita, to znači da mu je, vrlo vjerovatno, došla neka životna muka kojoj traži lijeka. Nekad se našalim i upitam: Hoćeš li nešto lagano ili da pomjera kosti?! Najčešće traže ovo drugo.
Uvijek me je kopkalo kako ljudi uopšte mogu razumjeti jedni druge ako ne slušaju, ne čitaju i ne pričaju priče? Da li je moguće izraziti patnju, bol, strah i strast a da se ne obratiš nekom drugom srcu? Je li moguće ikako drugačije razumjeti dramu ovog života sem ako o njoj ne pričaš? Da bi razgovarao, a to je jednako da bi živio, moraš pričati, moraš otkrivati svoje srce kako bi dotakao srce drugoga jer tek se u tom dodiru ostvaruje istinski susret dva bića.
Čitaj da bi preživeo
U djetinjstvu, bogosloviji i vojsci držao sam se čvrsto za knjige. Vidjevši to, u vojsci me je jedan vojnik pitao zašto stalno čitam knjige. Da bih preživio – spontano sam odgovorio. Kada sam odslužio vojni rok, tom vojniku, mom drugu, poklonio sam knjigu s posvetom u kojoj je stajalo da je u knjigama sadržan život, te da čita knjige kako bi mogao živjeti život. I sad se sjećam izraza njegovog lica kada je to pročitao.
A šta mi to, u stvari, zaista tražimo u književnosti? Da li odgovor na dramu sopstvenog postojanja, da li tražimo izlaz, spas? Stapamo li se sa sudbinama likova, patimo li i radujemo li se sa njima jer postojimo slično kao oni: srećno, tužno/tragično, melanholično, složeno? I mi kao i oni ponekad tugujemo nad svojom prazninom i sudbinom, i mi krećemo iz usamljenosti ka traženju drugog.
Uvek me je kopkalo kako ljudi uopšte mogu razumeti jedni druge ako ne slušaju, ne čitaju i ne pričaju priče? Da li je moguće izraziti patnju, bol, strah i strast a da se ne obratiš nekom drugom srcu? Je li moguće ikako drugačije razumeti dramu ovog života sem ako o njoj ne pričaš
I mi kao i oni ponekad imamo, makar metaforički, poriv da skočimo s litice, ali nas drugi u presudnom času povuče natrag uvjerivši nas da ne odustajemo od života. Književnost nam omogućuje da sretnemo tog drugog čovjeka. Priča ostvaruje, ovaploćuje drugoga, čini da on jeste. Čini mi se da jedino tako, kroz književnost, možemo makar zaviriti u misteriju koja se čovjek zove.
Riječi tješe, liječe, udaraju ili obaraju. Apostol Pavle je, recimo, osvojio Atinu bez moći i vojske, samo riječju i pričom. Kada shvatimo koliko je važna riječ, shvatićemo koliko je važna priča. Riječ je cigla, kamen, a priča je građevina. Može li biti gostoljublja koje nije praćeno riječima, tj. pričom, može li biti oproštaja bez riječi, posjeduje li neko hrabrost a da prethodno nije bio ohrabren nečijim riječima? I na koncu, ima li ljubavi koja nije sačinjena nitima riječi?
Knjige kao saputnici, odmorišta, putokazi i tačke oslonca
Knjige zato vremenom postaju naši saputnici i istovremeno odmorišta, putokazi, tačke oslonca. Ako si, na primjer, vjernik, knjige će te učvršćivati na tvom putu vjere tako što će ti otkrivati horizonte ljudske duše, pomagaće ti da spoznaš tamne dubine i svijetle širine bića ispunjenog darom života. Ako si vjernik koji čita, književnost će razbiti ponekad uske vidokruge tvoje vjere i načiniti prodore i prozore ka svijetu drugačijem od tvog.
Reči teše, leče, udaraju ili obaraju. Reč je cigla, kamen, a priča je građevina. Može li biti gostoljublja koje nije praćeno rečima, može li biti oproštaja bez reči, poseduje li neko hrabrost a da prethodno nije bio ohrabren nečijim rečima? I ima li ljubavi koja nije sačinjena nitima reči
Ako pak ne vjeruješ, svejedno ćeš tragati, samo možda s neke druge strane. I vjernik i nevjernik će – ako se drže književnosti – moći da razgovaraju kao Aljoša i Ivan, a ti razgovori će osvjetljavati njihove životne rane, one iste rane koje su, kako kaže Grigorije Bogoslov, prozori našeg bića kroz koje ulazi svjetlost koja nas iscjeljuje.
Zato, ponavljam, treba pričati priče… Međutim, nemamo pravo pričati ako ne umijemo slušati. A ukoliko ne pričamo i ne slušamo priče – uvjeren sam u to – umrijećemo od tuge. U suprotnom, izaći ćemo iz sebe i krenuti u susret drugome. Izaći iz sebe znači ući u život, znači otvoriti se ka drugome i čuti njegov glas. U krajnjoj liniji, čuti glas onog drugog s velikim D…
