1742041711664
Protest 15. za 15 Foto: Goran Srdanov/Nova.rs
Kako promeniti sistem

Ne žele birati manje zlo, hoće nešto vredno izbora

39

Sistem nije apstrakcija. Sistem su ljudi. I ti ljudi nisu nepoznati, nisu skriveni, nisu neimenovani. To su direktori, sudije, tužioci, gradonačelnici, službenici. Svi sa imenima i prezimenima i na članskom spisku Srpske napredne stranke. Oni nisu pipci tog sistema, oni jesu sistem

Više od pet meseci traje ova pobuna dostojanstva. Pet meseci otpora, upornosti i moralne vertikale koju su uspravili studenti — ne partije, ne pokreti, ne ambasade. Samo studenti, sa rancem na leđima, transparentom u rukama i istinom. Hapšeni su, prebijani, gaženi, zastrašivani, ali nisu ustuknuli. I kako se državi gubio poslednji trag, oni su svoj trag utisnuli u istoriju.

Međutim, i posle pet meseci, mafijaška hobotnica se nije ni pomerila. I dalje je brutalna, beskrupulozna, halapljiva. I dalje se rasteže od Andrićevog venca, pa prodire kroz sve institucije i pore onoga što je nekada bila republika. I dalje spremna na sve osim da odstupi.

Studenti ne traže samo smenu vlasti, oni traže promenu sistema. Ta promena ne može doći od onih koji su, s njihove tačke gledišta, deo istog problema. Ipak, upravo u tome leži njihova istorijska šansa: oni danas imaju neprikosnoven legitimitet i jedinstven korektivni kapacitet

Bilo je, usudiću se reći, naivnog verovanja da će ovakva vlast ustuknuti pred zahtevima. To znači da verujemo da zna da se postidi, da mafija može da se reformiše, da će režim koji je iznikao na laži, nasilju i pljački, odjednom poželeti da bude normalan, odgovoran, zakonit.

Čekajući savest

Tokom čitavog ovog perioda, činilo se da je upravo to ono što studenti zahtevaju. Njihovo svesno distanciranje od političkog polja, insistiranje na „promeni sistema“, ignorisanje pitanja političke artikulacije i izbora, sve je to delovalo kao očekivanje da će se sistem sam urušiti pod težinom sopstvene krivice. Ali sistem nije apstrakcija. Sistem su ljudi. I ti ljudi nisu nepoznati, nisu skriveni, nisu neimenovani. To su direktori, sudije, tužioci, gradonačelnici, službenici. Svi sa imenima i prezimenima i na članskom spisku Srpske napredne stranke. Oni nisu pipci tog sistema, oni jesu sistem.

simpaziteri foto informativna sluzba sns a
Foto:INFORMATIVNA SLUZBA SNS

Kada se stvari tako postave, jasno je da taj sistem neće ispuniti studentske zahteve. Ne zato što su oni nerealni, već zato što sistem, ovakav kakav jeste, ne može da ih ispuni. Ali promena sistema ne podrazumeva samo ispunjenje zahteva, niti se završava rušenjem ove vlasti. Naprotiv, tu tek počinje. I zato, čak i ako se poslednjih dana nazire izvesni iskorak u ideji prelazne ili ekspertske vlade, treba reći jasno: od toga neće biti ništa. Ovaj režim takvu konstrukciju ne može da prihvati. Za mafijašku hobotnicu, ekspertska vlada znači dinstanje. A dinstanje će, kao i svaka hobotnica u loncu, pokušati da izbegne po svaku cenu.

Ako postoji ikakav koncept koji bi ovaj režim mogao da prihvati kao slamku spasa, onda je to forma vlade izbornog poverenja, sastavljene od ljudi bez partijskih ambicija, sa jasno ograničenim mandatom i jednom jedinom funkcijom — da pripreme uslove za fer i slobodne izbore. Ljudi koji se na tim izborima ne bi kandidovali, koji bi radili pod punim nadzorom javnosti, i čiji bi zadatak bio tehnički, a ne politički: da vrate minimum poverenja u proces. Taj predlog morao bi da dođe od akademske zajednice, kao jedinog legitimnog predstavnika pobunjene javnosti — i to formulisano tako da ga hobotnica može doživeti kao priliku. Ne kao poraz, već kao time out od krize. Predah. Šansu za mobilizaciju i očuvanje kontrole makar nad delom sistema.

Čekajući alternativu

Ipak, čak i kada bismo pretpostavili da se takva forma prelazne vlasti ostvari, ostaje jedan ključni problem: studenti ne vide istinsku alternativu ovoj vlasti. Naprotiv, prepoznaju je kao deo istog sistemskog problema. Zato su je u ovom procesu, posredno, potpuno delegitimisali kao političkog aktera.

U takvim okolnostima, ostaje nam da se nadamo jednom velikom glasanju protiv režima na tim nekim budućim fer izborima. Masovnom, odlučnom, prelomnom. No, pitanje je: da li bi to bilo dovoljno? Sa druge strane, jedno je sigurno — ako bi studenti javno podržali opoziciju, režim bi bio gotov. To bi bio trenutak koji menja odnos snaga.

Studenti danas imaju neprikosnoven legitimitet i jedinstven korektivni kapacitet. Njih se sluša. Njih se ne može ignorisati. I zato oni mogu i treba da definišu uslove te reforme. Da, bez cepidlačenja, jasno i odgovorno kažu: ovo je ono što očekujemo od onih koji zaslužuju našu podršku

Međutim, takva podrška ne može doći bezuslovno. I ne sme, jer opozicija je, barem za sada, nije zaslužila. Studenti ne traže samo smenu vlasti, oni traže promenu sistema. Ta promena ne može doći od onih koji su, s njihove tačke gledišta, deo istog problema. Ipak, upravo u tome leži njihova istorijska šansa: oni danas imaju neprikosnoven legitimitet i jedinstven korektivni kapacitet. Njih se sluša. Njih se ne može ignorisati. I zato studenti mogu i treba da definišu uslove te reforme. Da, bez cepidlačenja, jasno i odgovorno kažu: ovo je ono što očekujemo od onih koji zaslužuju našu podršku.

Studenti danas imaju ono što je svima drugima izmaklo — autoritet bez ambicije. I to im daje moć. Moć da kažu: nećemo birati manje zlo, hoćemo nešto vredno izbora. Tada je, ujedno, i s ovim zlom zauvek gotovo.

Vaše mišljenje nam je važno!

Učestvujte u diskusiji na ovu temu, ili pročitajte šta naši čitaoci misle.

39 komentara
Poslednje izdanje