Cenim tekstova autora, mada se uvek ne slažem, ali teme su uvek odlične. Ako je neko imao priliku da živi i radi u različitim gradovima u svetu, shvatiće veoma brzo da ima hiljadu različitih Berlina u Berlinu, ili hiljadu različitih Londona u Londonu. Na primer, Berlin jedne Merkel i Berlin onog turskog imigranta koji prodaje kebabe, zatim Berlin umetnika koji se doselio iz Kanade ili Nemca koji je rodjen u Berlin i radi u zdravstvenom osiguranju – nemaju previše sličnog. Ali ono što imaju zajedničko to je da je u Berlinu u političkom, ekonomskom, kulturnom ili socijalnom kontekstu postoje veće MOGUĆNOSTI nego u nekom malu selu. Zato su svi oni u Berlinu, jer drugačiji život izgleda moguć. Ali mogućnosti mogu da budu samo to, jer nekada postanu nemoguće. E sada, to što mi imamo snove i htenja, i ono što se desi u stvarnosti – to je velika razlika. Nikad nisam video siromaštvo kao u gradu, ali ni bogatsvo. To svi imigranti znaju. Još jedna stvar, kada se odseliš iz svog mesta, uvek želiš nešto što nemaš (novac, status, obrazovanje, viši životni standarad), ali uvek nešto moraš izgubiti: intimnost porodice i rodbine, bliskost prijatelja iz detinjstva, jedinstven osećaj pripadnosti, i stvari koje prihvataš zdravo za gotovo – kako živeti svakodnevnicu. Iskreno posle 34 godine imigracije i života u različitim gradovima sveta, najbolje stvari su jednostavne – ljubav medju ljudima, poštovanje, iskreno prijateljstvo, sigurnost, dobro zdravlje. A ako to čovek ima u svom malom mestu, zašto odlaziti? Zato mislim da je prava revolucija u Srbiji ovo koja je u stvari evolucija koju sprovode studenti – zašto postati stranac da bi živeo u “sredjenoj” državi kada je mnogo uzvišenije i bolje promeniti na bolje svoju domovinu. To je evolucija i to daje nadu u bolje sutra.
Kic, propaganda, moda radi mode, teror mediokriteta, duhovna pustinja i sistemska, institucionalizovana, medijski podrzana „elitizacija“ i homogenizacija svega toga. To je ovo u cemu zivim a nije mi prvi veliki grad na „trulom zapadu“. Sreca pa ne nasedam na sve to, ali bojim se za decu. To sto vi vidite odatle je slika Rima posmatrana sa periferije kad su svi u Rimu znali da je ostala samo farsa. Ne kazem da se zdrav razum nece probuditi ali tesko da ce moci da ucini bilo sta. Vreme je isteklo.
@Марта
Оставили сте врло леп и упечатљив коментар.
Баш је тужно и депримирајуће сазнање да у градовима више нема грађана…
Kišjuhas osavremenjuje klasik Luisa Mamforda „Grad u istoriji“.
Добра књига. Постојао је покрет прављења идеалног града са оптималним бројем становника, зачет у Енглеској а покушан у Америци. Наравно није успео као и све утопије.
Ипак указао је на проблеме живота у урбаним џунглама.
Ми имамо изузетну предност што су нам села око градова ближа граду него америчка предграђа.
Паметним решењем саобраћаја и урбанизацијом блиских села може се направити идеални компромис, бар код нас.
Зато је наравно потребна далеко паметнија и поштена власт.
Kakva mastaonica. Da se smrznes od straha koliko je daleko od integralne stvarnosti. Osecam se kao komarac na plazi – ne znam gde da pocnem, pa i necu. Nadam se da neko odavde ima volje, vremena, zivaca i kapacitet da sustinu izvuce i slozi u jedan omanji paragraf; ukoliko je to uopste moguce. Zao mi je da ovakve mastarije dovode ljude u zabludu, to je sve. Pozdrav iz USA.
Добар фељтон.
У свету је тако – велики градови су средишта паметних људи, код нас нажалост мамац за мућкароше са свих страна.
Да, и у свету привлаче све муљаторе али они не преузимају власт као код нас да докрајче све добро што су направиле претходне генерације.
Cenim tekstova autora, mada se uvek ne slažem, ali teme su uvek odlične. Ako je neko imao priliku da živi i radi u različitim gradovima u svetu, shvatiće veoma brzo da ima hiljadu različitih Berlina u Berlinu, ili hiljadu različitih Londona u Londonu. Na primer, Berlin jedne Merkel i Berlin onog turskog imigranta koji prodaje kebabe, zatim Berlin umetnika koji se doselio iz Kanade ili Nemca koji je rodjen u Berlin i radi u zdravstvenom osiguranju – nemaju previše sličnog. Ali ono što imaju zajedničko to je da je u Berlinu u političkom, ekonomskom, kulturnom ili socijalnom kontekstu postoje veće MOGUĆNOSTI nego u nekom malu selu. Zato su svi oni u Berlinu, jer drugačiji život izgleda moguć. Ali mogućnosti mogu da budu samo to, jer nekada postanu nemoguće. E sada, to što mi imamo snove i htenja, i ono što se desi u stvarnosti – to je velika razlika. Nikad nisam video siromaštvo kao u gradu, ali ni bogatsvo. To svi imigranti znaju. Još jedna stvar, kada se odseliš iz svog mesta, uvek želiš nešto što nemaš (novac, status, obrazovanje, viši životni standarad), ali uvek nešto moraš izgubiti: intimnost porodice i rodbine, bliskost prijatelja iz detinjstva, jedinstven osećaj pripadnosti, i stvari koje prihvataš zdravo za gotovo – kako živeti svakodnevnicu. Iskreno posle 34 godine imigracije i života u različitim gradovima sveta, najbolje stvari su jednostavne – ljubav medju ljudima, poštovanje, iskreno prijateljstvo, sigurnost, dobro zdravlje. A ako to čovek ima u svom malom mestu, zašto odlaziti? Zato mislim da je prava revolucija u Srbiji ovo koja je u stvari evolucija koju sprovode studenti – zašto postati stranac da bi živeo u “sredjenoj” državi kada je mnogo uzvišenije i bolje promeniti na bolje svoju domovinu. To je evolucija i to daje nadu u bolje sutra.
Kic, propaganda, moda radi mode, teror mediokriteta, duhovna pustinja i sistemska, institucionalizovana, medijski podrzana „elitizacija“ i homogenizacija svega toga. To je ovo u cemu zivim a nije mi prvi veliki grad na „trulom zapadu“. Sreca pa ne nasedam na sve to, ali bojim se za decu. To sto vi vidite odatle je slika Rima posmatrana sa periferije kad su svi u Rimu znali da je ostala samo farsa. Ne kazem da se zdrav razum nece probuditi ali tesko da ce moci da ucini bilo sta. Vreme je isteklo.
@Марта
Оставили сте врло леп и упечатљив коментар.
Баш је тужно и депримирајуће сазнање да у градовима више нема грађана…
Kišjuhas osavremenjuje klasik Luisa Mamforda „Grad u istoriji“.
Добра књига. Постојао је покрет прављења идеалног града са оптималним бројем становника, зачет у Енглеској а покушан у Америци. Наравно није успео као и све утопије.
Ипак указао је на проблеме живота у урбаним џунглама.
Ми имамо изузетну предност што су нам села око градова ближа граду него америчка предграђа.
Паметним решењем саобраћаја и урбанизацијом блиских села може се направити идеални компромис, бар код нас.
Зато је наравно потребна далеко паметнија и поштена власт.
Kakva mastaonica. Da se smrznes od straha koliko je daleko od integralne stvarnosti. Osecam se kao komarac na plazi – ne znam gde da pocnem, pa i necu. Nadam se da neko odavde ima volje, vremena, zivaca i kapacitet da sustinu izvuce i slozi u jedan omanji paragraf; ukoliko je to uopste moguce. Zao mi je da ovakve mastarije dovode ljude u zabludu, to je sve. Pozdrav iz USA.
Добар фељтон.
У свету је тако – велики градови су средишта паметних људи, код нас нажалост мамац за мућкароше са свих страна.
Да, и у свету привлаче све муљаторе али они не преузимају власт као код нас да докрајче све добро што су направиле претходне генерације.