profimedia 0940101330
Foto: BACKGRID / Backgrid UK / Profimedia
Serija koja je postala fenomen današnjice

Čovečanstvo kao igraonica smrti

Izdanje 71
0

Svet „Igre lignje“ likove i gledaoce serije dovodi u stanje sukoba utisaka, mešavinom nostalgije, zaigranosti i krvoliptanja. Dečije igre učesnike vraćaju u stadijum razvoja u kojem strah od smrti nije postojao, a želja je upravljala donošenjem odluka

Da li je motiv manifestacija potrebe ili želje? Učesnici smrtonosnih igara za zabavljanje prebogatog promila čovečanstva, onako kako su predstavljeni u prvoj sezoni upravo okončane južnokorejske serije Igra lignje (Squid Game/Ojing-eo geim; Netflix, 2021-2025), jesu dobrovoljni gubitnici tržišne utakmice. Apsolutni autor serije Huang Dong-hjak vešto je zatrpao jednostavnost gledaočevog saosećanja pletući mrežu likova koji donose pogrešne ekonomske odluke pa potom pokušavaju da ih isprave još pogrešnijim delanjem u istom pravcu, usput ne stigavši ili ne mogavši da se zapitaju da li je celokupni princip pogrešan. Patološko kockanje, zaduživanje kod zelenaša, ilegalno brokersko ulaganje tuđeg novca… Huang je surov prema svojim sunarodnicima, dok je kontinuirano naklonjen severnokorejskim prebezima ili migrantskim radnicima koji se, duboko nepripremljeni za kapitalizam terminalne faze, pretvaraju u topovsko meso zlikovačkog mehanizma.

Što je naš svet stariji to se za motivom jedinkinog ponašanja mora kopati dublje, i u tom pravcu nije zgoreg napraviti brzinsku rekapitulaciju umetničkih dela koja obrađuju teme slične onima iz Igre lignje. Horas Mekoj je roman Konje ubijaju, zar ne? napisao početkom tridesetih, dok su u Americi ophrvanoj ekonomskom krizom i dalje održavani sadistički plesni maratoni. Iako Mekojevi junaci uglavnom učestvuju iz najosnovnije fiziološke potrebe prehranjivanja organizma, prikrada se još jedan, mnogo zlokobniji motiv: psihofizičko samouništenje prihvata se i da bi se opstalo na obodima industrije zabave. Ostajući na sceni, kakva god da je, povremeni holivudski statisti i tumači bezimenih likova lišenih replika nastavljaju da hrane svoju želju. Smucajući se od grada do grada i obavljajući fizičke poslove, želji bi potpisali smrtnu presudu, ali na grotesknom plesnom podijumu nada da će se konačno desiti idealna projekcija sebe i dalje živi. Ekranizacija romana iz 1969. godine ističe pristajanje na pravila igre kao jednu od osnovnih pošasti ljudske zajednice. U scenaristički dopisanoj sceni, glavna junakinja Glorija (Džejn Fonda) ulazi u sukob s muškarcem čiju je trudnu ženu upravo tokom desetominutnog odmora ubeđivala da razmnožavanje i odgajanje dece u svetu kakav smo stvorili nema nikakvog smisla.

Budući otac je prilično kivan, da bi Gloriju od fizičkog napada odbranio njen slučajni plesni partner kojeg poznaje manje od 24 časa. „Zašto si to uradio? Vidiš koliki je, mogao je da te ubije?“, pita ona. Njegov odgovor je „Zato što si mi partnerka“, a reditelj Sidni Polak scenu okončava užasnuto-zapanjenim krupnim planom Glorije koja shvata da ima posla sa momkom spremnim da učini bilo šta samo zato što iz urođene pristojnosti poštuje nametnuta pravila. U drugoj sceni, Glorija – mislim da je jasno da su mi i literarna i filmska verzija bile prilične simpatije u formativnom periodu ličnosti – ceremonijal majstoru kaže da je pristala da učestvuje u takmičenju, što znači da smatra da bi mogla i da pobedi. „Možda je za tebe takmičenje, ali za publiku je ovo šou“, kaže on, i Gloriju i gledaoca vodeći do zaključka da bi valjalo isključiti opciju bilo kakvog trijumfa.

profimedia 0940101381
Foto: BACKGRID / Backgrid UK / Profimedia

Spektakl je, dakle, prišao opasno blizu stadijuma u kojem postaje samom sebi svrha. Lociravši problem, Robert Šekli je svoj bes usmerio ka masovnim medijima u pripoveci Nagrada za smrtnu opasnost (The Prize of Peril, 1958), ekranizovanoj prvo u Zapadnoj Nemačkoj (Igra miliona/Das Millionenspiel, 1970), pa zatim i u Jugoslaviji gde je, uz punu eksploataciju brutalističke arhitekture, 1983. snimljen francuski film Le prix du danger (Marko Nikolić igrao je jednog od „begunaca“ a Zlata Numanagić se obilato zabavljala kao jedna od „proganjača“). Šeklijeva tema je bila kompleksna, kao i njena evropska uprizorenja, upirući optužujući prst ka televiziji koja anestetizuje čovekov osećaj stvarnosti, što dalje vodi do gubitka svesti o smrti kao konačnoj posledici stvarnosti. Trkač sa Arnoldom Švarcenegerom, čiji je scenario inspirisan romanom Stivena Kinga (tj. plagijatom Šeklijeve fabule), simplifikuje ceo koncept svodeći ga na direktnu prisilu učesnika igre i masovnu opijenost gledalaca (koja instantno nestaje kada – bajka je u pitanju – publika putem istog tog i takvog medija biva izložena istini).

Moglo bi delovati da Igra lignje čini gigantski korak unazad, sve do vremena rimskih patricija i dekadencije koja nastaje kao prirodni nastavak mogućnosti posedovanja svega živog i neživog što se može obuhvatiti pogledom. No, iako konačni korisnici proizvoda svakako predstavljaju gnusni i neinventivni obod (u prvoj sezoni, recimo, ispod maski se kriju generički glasovi „glupih Amerikanaca“), slojevitost donosi Huangov tretman glavnih likova i okruženja u kojem su se lakomisleno zatekli. Ukoliko niste gledali prvu sezonu serije, sledi kvarenje trilerskog užitka. Dok policajac u sićušnoj motelskoj sobi svog brata traga za razlozima njegovog nestanka, gledalac serije na urednom pisaćem stolu dobija putokaze za tumačenje. Naime, očigledno asketizmu skloni brat je istraživao Magritovu estetiku i Lakanovu teoriju želje. Kao, ispostaviće se kasnije, prvo „pobednik“ pa zatim Veliki Meštar Igre lignje brat će rastezati granice želje, dokazujući da ona pristiže iz spoljašnjih uslovljenosti a ne iz animalne srži čoveka. Jako je lako, mešavinom pretnje i nagrade, ljude – pri tome, odgojene u piramidalnoj kapitalističkoj utakmici – svesti na najgore elemente zverskog ponašanja.

Finansijeri „takmičenja“ će na taj način zadovoljiti sadističke porive, dok Huang, identifikujući se sa svojim junakom, poklonikom Lakana, kroz Igru lignje traga za izlazom iz kolektivnog lavirinta. Igrač br. 456 – naoko glavni lik serije, a zapravo test subjekat u eksperimentu – biva podvrgnut nizu progresivno sve težih dilema. Inicijalno bedni kockar će, nakon dvadeset i dve epizode, biti doveden u stanje u kojem punopravno sme izjaviti: „Nismo konji!“, vraćajući Igru lignje skoro vek starijem proznom uzoru. Ključna razlika, ili momenat umetničke laži, jeste u tome što je Mekojeva Glorija bila instrument principijelnog odustajanja, da bi kroz etičku mešalicu propušteni kockar Seong preuzeo ulogu budilnika nade u budućnost čovečanstva.

Jedna od najvećih žrtava u Igri lignje biće ideja demokratskog odlučivanja, budući da je učesnicima nakon preživljene etape data opcija glasanja, pa samim tim i slobodan izbor

Magritov nadrealizam, pak, Huangovom delu dodaje aspekt „konvulzivne lepote“, tj. lepote koja nije očigledna već dolazi iz kontrasta emocija što se dobijaju izloženošću na osnovnom nivou uznemirujućoj slici ili događaju (što je i tajna komplikovanog i uzvišenog efekta koji stvara horor). Zaista, svet Igre lignje likove i gledaoce serije dovodi u stanje sukoba utisaka, putem mešavine nostalgije, zaigranosti i krvoliptanja. Dečje igre učesnike vraćaju u stadijum razvoja u kojem strah od smrti nije postojao, a želja je upravljala donošenjem odluka. Komentar je to i sadašnjeg privilegovanog sektora svetske populacije (kojem nesumnjivo pripada i prosečni građanin Južne Koreje), gde dugovečnost izaziva nezrelost.

Na koncu, jedna od najvećih žrtava u Igri lignje biće ideja demokratskog odlučivanja, budući da je učesnicima nakon preživljene etape data opcija glasanja, pa samim tim i slobodan izbor. Međutim, još je Glorija u Konje ubijaju, zar ne? postavila pitanje „Imam li izbor?“. „Imaš: uzmi ili ostavi“, odgovorio joj je ceremonijal majstor. Ophrvani željom, „takmičari“ u Igri lignje nisu sposobni da u binarnoj postavci kolektivno odaberu ispravno rešenje. I Veliki Mešter, tj. sistem, to zna, istovremeno im se rugajući nuđenjem izlazne opcije i čeznući za trenutkom u kojem će se ispostaviti da nije u pravu. Sva svoja nadanja uliće u igrača br. 456, neočekivanog heroja Dži-huna, a samo u umetnosti je takvom ulaganju dozvoljeno da donese spas, ako već ne može trijumf.

Vaše mišljenje nam je važno!

Učestvujte u diskusiji na ovu temu, ili pročitajte šta naši čitaoci misle.

0 komentara
Poslednje izdanje