Imajući u vidu sadržaj istoimenog filma, kao i sveopšti (domaći i globalni) društveni trenutak sa otvorenim nasiljem i brojnim previranjama, ali i nepoznanicama i strahovima koje oni donose u odnosu na blisku budućnost, šteta je što se kritičar nije osvrnuo na okolnost da li i na koji način ovaj mjuzikl korenspondira sa njim ili je moguće u pitanju l’art pour l’art. Budući da bi se ista nedomica ili ocena mogla odnositi i na prethodnu predstavu istog reditelja u Pozorištu Boško Buha „Ubistvo u orijent ekspresu“, nameće se utisak da reditelj u razumljivom begu od ružne svakodnevice i potrebom za srećnijim vremenom za kojim svi žudimo, odstupa od osnovnog zadatka savremenog teatra da relevantnost predstave primarno gradi na vezi sa aktuelnom stvarnošću, kroz pokretanje i preispitivanje ozbiljnih i često teških tema i pitanja. Ukoliko toga nema, veliki trud čitavog ansambla ostao bi samo puka zabava i svođenje na latinsku metaforu „hleba i igara“, kojom vlast dopadljivim i lakim sadržajima skreće pažnju javnosti sa ozbiljnih tema i problema. U nedostatku te okolnosti i uprkos analizi drugih segmenata predstave, takva je, iz navedenih razloga, nažalost i ova kritika.
Tacno tako. Kao da zivimo u nekom nepostojecem vremenu i nepostojecoj drzavi gde je sve u redu i svi smo srecni i dosadno nam je, pa su nam potrebne ovakve predstave da malo „zivnemo“.
Kritika je korektna i uglavnom se poklapa sa onim što nam je Pozorište na Terazijama ponudilo, angažujući u punom umetničkom i kreativnom smislu sve svoje ansamble.
Imajući u vidu sadržaj istoimenog filma, kao i sveopšti (domaći i globalni) društveni trenutak sa otvorenim nasiljem i brojnim previranjama, ali i nepoznanicama i strahovima koje oni donose u odnosu na blisku budućnost, šteta je što se kritičar nije osvrnuo na okolnost da li i na koji način ovaj mjuzikl korenspondira sa njim ili je moguće u pitanju l’art pour l’art. Budući da bi se ista nedomica ili ocena mogla odnositi i na prethodnu predstavu istog reditelja u Pozorištu Boško Buha „Ubistvo u orijent ekspresu“, nameće se utisak da reditelj u razumljivom begu od ružne svakodnevice i potrebom za srećnijim vremenom za kojim svi žudimo, odstupa od osnovnog zadatka savremenog teatra da relevantnost predstave primarno gradi na vezi sa aktuelnom stvarnošću, kroz pokretanje i preispitivanje ozbiljnih i često teških tema i pitanja. Ukoliko toga nema, veliki trud čitavog ansambla ostao bi samo puka zabava i svođenje na latinsku metaforu „hleba i igara“, kojom vlast dopadljivim i lakim sadržajima skreće pažnju javnosti sa ozbiljnih tema i problema. U nedostatku te okolnosti i uprkos analizi drugih segmenata predstave, takva je, iz navedenih razloga, nažalost i ova kritika.
Tacno tako. Kao da zivimo u nekom nepostojecem vremenu i nepostojecoj drzavi gde je sve u redu i svi smo srecni i dosadno nam je, pa su nam potrebne ovakve predstave da malo „zivnemo“.
Kritika je korektna i uglavnom se poklapa sa onim što nam je Pozorište na Terazijama ponudilo, angažujući u punom umetničkom i kreativnom smislu sve svoje ansamble.