Godinu za nama, svakako najtežu i najmračniju u prvoj četvrti novog veka, obeležili su pobunjeni studenti i građani, i ta je pobuna, poput nadstrešnice, zasvodila sva naša čitanja, kao uostalom i celokupan naš društveni život. Iako verovatno najvećim delom nastala pre novosadske tragedije, ovogodišnja poezija i njene autorke i autori, od časa kada je objavljena, nužno su u čitalačkoj svesti ulazili u različite dosluhe sa opštom društvenom dinamikom, te je utoliko srećna okolnost što se, kad je reč o izboru najvažnijih knjiga, estetika poklapa s etikom. Neke pesnikinje i pesnici, naime, od samog početka javno su podržavali proteste, svako u skladu sa svojim mestom i ulogom u društvu, pa su se tako ono biografsko, građansko, i ono lirsko ja susreli u osvajanju različitih, a opet suštinski srodnih polja slobode.
Saša Jelenković je nagradu za najbolji neobjavljeni rukopis na festivalu Smederevska pesnička jesen posvetio studentima i građanima koji hodaju, dok je u samoj knjizi Danteov lift uspeo da razne prokazane teme i reči učini estetski relevantnim. Tako se došlo do stihova poput: „Kad si srećan vikni glasno tad ura/ stežući vrat ljubavniku jer tuđu si/ spermu polizao s voljenog dupeta“, u kojima se nemoć dosezanja ljudske sreće iskazuje u provokativnim, oštrim, ali svakako upečatljivim slikama. Jelenković uspeva da na malom prostoru održi u igri sve ključne ravni moderne lirike: jedinstven ritam, autentičnost svog pesničkog subjekta, koji nastavlja da preispituje udeo etike u egzistenciji, ali i ravan metafizike, a do čega se dolazi skidanjem još jednog vela sa ove stvarnosti koju živimo.
U donekle sličnoj, deziluzionističkoj životnoj fazi nalazi se i lirska junakinja knjige Knedle za supu Biljane Dojčinović, koja prolazi kroz bolna, ali ponekad i humorna suočavanja sa bližnjima (majkom, bivšim ljubavima, prijateljima). Ove pesme, međutim, pripadaju potpuno drukčijem stilskom registru, značenjski su prozirnije, znatno narativnije i emocionalno naglašenije, pa otuda i otvorenije za poistovećivanje sa svim patnjama lirske junakinje. Ali njihova unutrašnja zamka se upravo krije u toj prividnoj lakoći sa kojom puštaju da se u njih uđe, da bi se onda na čitaoca obrušila lavina.
TOP LISTA
Krotko, Bojan Vasić (Povelja, Kraljevo)
Varljiva istorija doma, Srđan Gagić (Raštan, Beograd)
Knedle za supu, Biljana Dojčinović (Povelja, Kraljevo)
Danteov lift, Saša Jelenković (Smederevska pesnička jesen, Smederevo)
Fantaskop, Nadija Rebronja (Povelja, Kraljevo)
Knjiga Fantaskop Nadije Rebronje, još jedne pobunjene, ali i otpuštene univerzitetske profesorke, stvaralački je dijalog sa nasleđem umetničkog filma, od Murnaua i Langa, preko Bunjuela, pa sve do Bele Tara, Kišlovskog i Aronofskog. Konkretni filmski predlošci, međutim, ovde služe tek kao (daleki) povod za lični doživljaj sveta i njegovih gorkih zamki, surovosti istorije i, konačno, sopstvenog mesta u njemu, i pesnikinja uspeva da na izuzetno sugestivan način pronađe savršenu meru između ova dva pola.
Do pune umetničke zrelosti dolazi ove godine i Bojan Vasić u knjizi Krotko, kojom dovršava put svog pisma od avangarde do visokog modernizma. U malim jezičko-stilskim pomeranjima iz knjige u knjigu, Vasić se približio nasleđu Pavlovića, Hristića, Lalića, usvojio ga, obnovio, a potom, prevazilaženjem tamne istorijske patetike, vanredno umetnički prevladao.
Varljiva istorija doma Srđana Gagića suočava se sa srodnim demonima kao i Vasićeva, ali su njeni motivi ličniji i na izvestan način moderniji, urbaniji. Gagić u istoriju zaranja onoliko koliko ona oblikuje sadašnjost, dakle do epohe druge Jugoslavije i ratova devedesetih, ali i taj teret, i generacijski i lični, ničim zaslužen a neizbežan, izgleda prečesto pretežak za dostojanstven život.
Pored ovih, u svakom smislu vanrednih knjiga, odlične i vrlo vredne knjige objavio je još niz pesnikinja i pesnika, između ostalih Bojan Marković, Jelena Žugić, Dragana Mladenović, Zoran Ćirić, Dejan Aleksić, Slobodan Zubanović. I više nego dovoljno da se isprati godina bola i ponosa.
