Za mene i moj ukus jedan od najboljih muških glumaca, koji je celog sebe davao u ulogama, i toliko talenta manifestovao u obliku veština, sposobnosti i umetničkog umeća. Nesmotrenost, koja nema opravdanja u privatnom životu, jer sve drugačije bi bilo suludo opravdavati, pitolj napunjen i alkohol, su sami po sebi udružena stalna pretnja sebi i drugima…Posle se svelo sve na privatnost i mučenje, na žalost,..dakle, jedan do i jedan posle..lično, niti imam prava, niti bih o postupku deklamovao išta, ali opet d napišem, do tada divnih uloga i velika ljudska gromada glumčine… eto…to je to.. na žalost, po posledice,…da je bilo iako drugačije, mislim da bi bilo sve drugačije,…
Tragični usud velikog umetnika
Kroz tragičnu sudbinu Žarka Lauševića ogleda se sav jad i beda našeg regiona. Prošao je dug put od jugoslovenske filmske zvezde, zatvorenika, prognanika u tuđoj zemlji i povratnika, koji je uspeo da se vrati svojoj profesiji na najbolji mogući način i podari nam mnogo novih živopisnih likova.
A sva ta nesreća i njegov životni pad je prvenstveno uzrokovan nedelima zloŠešelja. Ta besramna spodoba u ljudskom obliku je jedan od glavnih krivaca za mnogo toga lošeg što nam se događa od 90tih godina, jer nikako da zatvori ta svoja pogana usta iz kojih izlaze razne gadosti, izmišljotine i uvrede.
Ne znam da li se neko seća da je upravo on sa nekim raspopom Gavrilovićem, 1990 godine upao u Jugoslovensko dramsko pozorište a zbog njihove agresivne i uvredljive vike i larme je prekinuta predstava Sveti Sava, gde je glavnu ulogu igrao Žarko Laušević.
Zamislite, tim fašističkim nasilnicima se nije svidelo što je u toj predstavi prikazano da je Sava imao ljubavno iskustvo pre nego se zamonašio, pa su pretili Lauševiću i piscu te drame Siniši Kovačeviću mesecima posle toga. Tolike su to pretnje bile ozbiljne da je Lauševiću savetovano od strane policije da nabavi pištolj u slučaju da bude napadnut. Svi znamo šta se kasnije desilo i mogle bi se reći da je ta nasilna i pokvarena akcija uveliko uticala na nesrećnu sudbinu Lauševića, pa i njegovu preranu smrt.
Mada, u svom tom zlu postoji i jedna pozitivna stvar. Da se to nije desilo, Laušević verovatno nikada ne bi postao odličan pisac i talentovani slikar. Njegova biografska trilogija najbolje ilustruje kroz kakav pakao je taj inteligentan i darovit čovek prošao. Naravno, svi ga se prevashodno sećamo kao vrhunskog glumca i pamtimo njegove upečatljive uloge u Sivom domu, Šmekeru, Oficiru sa ružom, Oktobarfestu, Bolje od Bekstva pa sve do Smrdljive bajke, da nabrojim samo neke najpoznatije.
Nadam se da je u nekoj drugoj dimenziji, mnogo humanijoj od ove naše pronašao večni mir, kome je toliko stremio i da sada uživa među svojim prijateljima glumcima.
P.S. Svaka čast gospođi Radmili Stanković što tako vredno radi na promovisanju prave kulture, gotovo uništene od strane ove primitivne vlasti. Nadam se da se priprema i monografija naše velike dramske umetnice Radmile Savićević, povodom obeležavanja 100 godina od njenog rođenja, 8 februara 2026 godine.
Pa što ne ubi Šešelja, a ne tu decu ?! Ubica.
Stvari se nekad u životu dese onako kako ne želite. Onda zbog toga iskijate. On je iskijao. Šta hoćete više?
Kao i uvek, nerazumevanje uzroka i posledica događaja u društvu.
Kao i uvek, komentarisanje na temu o kojoj ne znate dovoljno, pa su i zapažanja površna.
Inače, ta deca o kojoj vi govorite kao o nekoj nedužnoj mladosti, su u stvari bili punoletni i glavna zabava im je bila da polupijani izazivaju nepotrebne tuče u nekom lokalu i pretuku nekoga ko se slučajno zatekne tamo gde su i oni. Znači, tipovi slični onima koji sada obitavaju u Ćacilendu.
Dakle, to su bili obični nasilnici bez obzira na njihove godine, koji bi verovatno ubili Lauševića i njegovog brata da on nije imao pištolj. A ubiti nekoga u samoodbrani ne može da se poredi sa ubistvom sa predumišljajem.
Za mene i moj ukus jedan od najboljih muških glumaca, koji je celog sebe davao u ulogama, i toliko talenta manifestovao u obliku veština, sposobnosti i umetničkog umeća. Nesmotrenost, koja nema opravdanja u privatnom životu, jer sve drugačije bi bilo suludo opravdavati, pitolj napunjen i alkohol, su sami po sebi udružena stalna pretnja sebi i drugima…Posle se svelo sve na privatnost i mučenje, na žalost,..dakle, jedan do i jedan posle..lično, niti imam prava, niti bih o postupku deklamovao išta, ali opet d napišem, do tada divnih uloga i velika ljudska gromada glumčine… eto…to je to.. na žalost, po posledice,…da je bilo iako drugačije, mislim da bi bilo sve drugačije,…
Tragični usud velikog umetnika
Kroz tragičnu sudbinu Žarka Lauševića ogleda se sav jad i beda našeg regiona. Prošao je dug put od jugoslovenske filmske zvezde, zatvorenika, prognanika u tuđoj zemlji i povratnika, koji je uspeo da se vrati svojoj profesiji na najbolji mogući način i podari nam mnogo novih živopisnih likova.
A sva ta nesreća i njegov životni pad je prvenstveno uzrokovan nedelima zloŠešelja. Ta besramna spodoba u ljudskom obliku je jedan od glavnih krivaca za mnogo toga lošeg što nam se događa od 90tih godina, jer nikako da zatvori ta svoja pogana usta iz kojih izlaze razne gadosti, izmišljotine i uvrede.
Ne znam da li se neko seća da je upravo on sa nekim raspopom Gavrilovićem, 1990 godine upao u Jugoslovensko dramsko pozorište a zbog njihove agresivne i uvredljive vike i larme je prekinuta predstava Sveti Sava, gde je glavnu ulogu igrao Žarko Laušević.
Zamislite, tim fašističkim nasilnicima se nije svidelo što je u toj predstavi prikazano da je Sava imao ljubavno iskustvo pre nego se zamonašio, pa su pretili Lauševiću i piscu te drame Siniši Kovačeviću mesecima posle toga. Tolike su to pretnje bile ozbiljne da je Lauševiću savetovano od strane policije da nabavi pištolj u slučaju da bude napadnut. Svi znamo šta se kasnije desilo i mogle bi se reći da je ta nasilna i pokvarena akcija uveliko uticala na nesrećnu sudbinu Lauševića, pa i njegovu preranu smrt.
Mada, u svom tom zlu postoji i jedna pozitivna stvar. Da se to nije desilo, Laušević verovatno nikada ne bi postao odličan pisac i talentovani slikar. Njegova biografska trilogija najbolje ilustruje kroz kakav pakao je taj inteligentan i darovit čovek prošao. Naravno, svi ga se prevashodno sećamo kao vrhunskog glumca i pamtimo njegove upečatljive uloge u Sivom domu, Šmekeru, Oficiru sa ružom, Oktobarfestu, Bolje od Bekstva pa sve do Smrdljive bajke, da nabrojim samo neke najpoznatije.
Nadam se da je u nekoj drugoj dimenziji, mnogo humanijoj od ove naše pronašao večni mir, kome je toliko stremio i da sada uživa među svojim prijateljima glumcima.
P.S. Svaka čast gospođi Radmili Stanković što tako vredno radi na promovisanju prave kulture, gotovo uništene od strane ove primitivne vlasti. Nadam se da se priprema i monografija naše velike dramske umetnice Radmile Savićević, povodom obeležavanja 100 godina od njenog rođenja, 8 februara 2026 godine.
Pa što ne ubi Šešelja, a ne tu decu ?! Ubica.
Stvari se nekad u životu dese onako kako ne želite. Onda zbog toga iskijate. On je iskijao. Šta hoćete više?
Kao i uvek, nerazumevanje uzroka i posledica događaja u društvu.
Kao i uvek, komentarisanje na temu o kojoj ne znate dovoljno, pa su i zapažanja površna.
Inače, ta deca o kojoj vi govorite kao o nekoj nedužnoj mladosti, su u stvari bili punoletni i glavna zabava im je bila da polupijani izazivaju nepotrebne tuče u nekom lokalu i pretuku nekoga ko se slučajno zatekne tamo gde su i oni. Znači, tipovi slični onima koji sada obitavaju u Ćacilendu.
Dakle, to su bili obični nasilnici bez obzira na njihove godine, koji bi verovatno ubili Lauševića i njegovog brata da on nije imao pištolj. A ubiti nekoga u samoodbrani ne može da se poredi sa ubistvom sa predumišljajem.