Gospodin Lekić govori objektivno ad rem (o predmetu festivala).
Slede komentari čitaoca koji ne govore o predmetu već o g. Lekiću. Tipičan primer argumentima ad hominem, kada se napada, i amalovažava ličnost i to ne dokazima vezanim ta predmet već ličnost.
To je zapravo ogledalo samih komentatora koji misle da pripadaju većini.
Ako već treba da cenimo nečiju ličnost, uzmimo u obzir rad g. Lekića kao reditelja i autora. Ako bi od mene neko tražio da se opredelim između njegovog filma „Lavirint“ (koji je uprkos odličnoj ideji, realizaciji, glumačkoj podeli i sjajnoj muzici, nepravedno ostao da čeka svoje vreme kao skrajnuta vrednost srpske kunematografije) i filmova kao što su npr. „Svi smo mi anđeli“ ili „Lepa sela lepo gore“, koje sam uprkos više pokušaja presrao da gledam posle 5 minuta, jer nusam mogao da se izložim estetici javnog toaleta sa tolikim brojem psovaka), uvek bih izabrao „Lavirint“.
Većina je izabrala i nagradila ona druga dva filma, jer je to njen kulurolopki odraz. Isto važi ovde i ta stil „kritike“ jednog dela čitalačke publike.
Nisam bot, ali će me mnogi optužiti. Samo sam sit pljuvačkog mentaliteta (hvala Bogu jednog manjeg dela naroda). Nije sve stalo. Život ide dalje.
Lično mi se svi ti festivali ne dopadaju, jer su i sami produkt pogrešnog vaspitanja i matrice koja nagna ljude umesto na stvaranje i delanje, na takmičenja, konkurenciju i favoritovanje nekakvih pobednika. U tom smislu je i gore istaknut lični a ne objektivni ukus. Zato, neka se ovde razvija diskusija o sadržaju koji se nudi i daje, a ne o ljudima.
„Radar“ ocenjujem kao list koji teži istini i koji zbog toga objavljuje sve komentare.
Miloše, ako već komentarišete o filmu, barem bi trebali znati ime filma kojeg navodite kao primer nečega što vam se ne sviđa. Film se zove “Mi nismo anđeli“ a ne Svi smo mi anđeli.
Svi mi imamo različite ukuse kada se radi o filmu, muzici, slikarstvu ili bilo kojoj drugoj umetničkoj formi. Ali porediti film “Lavirint“ sa filmom “Lepa sela lepo gore“ je potpuno neprimereno. Videh oba filma i razlika je ogromna. “Lavirint“ je zanatski dobro urađen film sa interesantnom radnjom i dobrim glumcima kao što su Dragan Nikolić i Branislav Lečić. Ali ne iskače iz proseka uobičajenih trilera.
Sa druge strane film “Lepa sela lepo gore“ je odličan anti-ratni film koji na provokativan ali i duhovit način govori o ratnim 90tim godinama i svim posledicama na obične ljude, koji su se zatekli u jednoj opasnoj i potpuno nenormalnoj situaciji. Svi glumci u tom filmu od, prvog do poslednjeg su ostvarili odlične uloge. Nisam ni ja ljubitelj psovki, ali ne živim u nekom mehuru, nesvestan sveta oko sebe. Da li vi očekujte da ljudi u ratnoj situaciji, gde mogu svakog momenta izgubiti život, će paziti na svoj rečnik i kako se izražavaju? To bi onda bila neka ratna fantazija, koja nema nikakve veze sa realnošću. Tako da vam toplo preporučujem da pogledate taj film bez obzira na prethodne zamerke. Nećete se pokajati ako ste pravi ljubitelj filma, jer taj film tera čoveka na dublje razmišljanje o svetu oko nas.
Što se tiče samog gospodina Lekića, za mene, jedino njegova dva filma iskaču iz proseka. A to su “Bolje od bekstva“ i “Nož“. Inače, nemam ništa lično protiv tog čoveka ali svaka javna ličnost koja danas i godinama unazad podržava Vučića i njegovu kliku, odavno je izgubila moralni kompas zarad ličnih interesa i materijalnog prosperiteta.
Možda za vas život ide dalje ali za 17 porodica čiji su najbliži stradali ispod nadstrešnice život više nikada neće biti isti. A sve to zbog bahatosti i nezasite korupcije ovog nenarodnog režima. Zato su studenti i ustali, da se to više nikome ne desi i da oni odgovorni za tu nesreću odgovaraju po zakonu.
Poštovani gospodine Pax,
Zahvaljujem vam se na vrlo kulturnom odgovoru. Ukusi su različiti, a o filmu znam dosta. Svako delo govori o autoru. Autor bira temu. 90% autora je za Titove vladavine snimalo partizanske filmove. Tu smo dobili dva para zvezda – revolucionarni (Milena Dravić i Ljubiša Samardžić) i građanski (Dušica Žegarac i Predrag Ćeramilac. Prvi će biti junaci većinskog dela naroda, a drugi manjinskog. Videćemo da će prvi par opstati na sceni do kraja svog dugog života, a da će drugi biti skrajnut, te prepušten zaboravu.
Lola Đukić je snimao humorističke serije ali i jedan ozbiljan film „Balada o svirepom“ koji je, za ono vreme, na neuobičajen način tretirao pitanje rata i ljubavi. On je takođe prošao kod naših filmskih stručnjaka nezapaženo.
Hoću reći kako su autori birali teme, ali je psovka bila izuzetak. No, da vam ne trošim vreme na to.
Poenta mog komentara je da ne treba ići na ličnost. Smatram to neviteškim niskim udarcem.
Takođe ne treba od ljudi tražiti da se izjašnjavaju ni u pogledu vere, ni politike. To je isto kao što čini i vlast koja traži da se ljudi u ovoj situaciji izjasne za nju. Svako ima pravo da misli ovako ili onako. Ako je gospodin Lekić to što jeste, to ne treba povezivati s politikom i aktuelnim podelama.
U tom smislu mislim da život treba da ide dalje, ne moj nego i vaš. To nema nikakve veze sa padom nadstrešnice. To je velika tragedija za koju neko mora da odgovara, ali tu smo nemoćni i vi i ja.
Ja nisam pozvan da to rešavam niti da sudim. Čini mi se da mi nismo mi, jer mi zapravo radimo jedni drugima to što se dešava.
Mora da se radi.
Jučer sam vozio iz Dubrovnika do Petrinje, nikada u zadnjih 30 godina nisam vidio toliko auta sa srpskim registracija ma, sto bi sa Vucicevim upozorenja da je Hrvatska vrlo opasna za srpske turiste?
Kako se meni cini oni se osjećaju sigurnije ovdje nego u Beogradu.
Veliki raskorak između reči i dela
Izgleda da SNS kadar želi da privatizuje sve, pa čak i filmske festivale. Nedavno su osnovali i sopstvenu asocijaciju režimskih novinara pa što ne bi i filmsku industriju uzeli pod svoje. U njihovom Ćacilendu može sve! Miroslav Lekić lepo zbori ali njegova podrška ovom bahatom i korumpiranom režimu pokazuje njegovo pravo lice i nedostatak ličnog integriteta. Jer, ovo nije izbor između različitih stranaka pa šta se kome svidi. Ovde na jednoj strani imamo nakaradni režim koji je uzurpirao svu vlast a na drugoj strani pobunjeni narod koji više ne želi da živi pod takvim nenarodnim režimom.
Nažalost, ovaj čovek je izabrao pogrešnu stranu, zajedno sa Predragom Antonijevićem i Lazom Ristovskim, radi svih privilegija koje donosi podrška Vučiću i njegovoj kliki. Oni su odavno odbacili sve moralne i umetničke principe samo da bi se dodvorili ovoj vlasti. Pitanje je, da li su ih ikad i imali. U starosti, većina ljudi stekne neku vrstu mudrosti ali ne i ovi ljudi. Zarad ličnih ambicija i materijalnog prosperiteta, odlučili su da se stave u službu jednog čoveka sa trajnim poremećajem ličnosti, koji jedino vuče ovo društvo u sve veće podele.
Glavni finansijer srpskih filmova je Filmski centar Srbije. Članovi Upravnog odbora su većinom postavljeni po političkoj podobnosti i oni preko filmskih konkursa dele ta državna sredstva za snimanje novih filmova. Sadašnji predsednik UO, imenovan na tu funkciju 2023 godine, je upravo reditelj Miroslav Lekić, koji otvoreno podržava režim, pa na temelju toga i odlučuje čiji filmovi će biti finansirani od strane FCS. I nije samo Goran Marković žrtva takve pogrešne kulturne politike već i drugi poznati i uvaženi reditelji kao što su Srđan Dragojević i Želimir Žilnik, koji su takođe dobitnici značajnih domaćih i međunarodnih filmskih priznanja.
Dok nam ljudi kao Miroslav Lekić određuje pogodne i nepogodne reditelje i shodno tome deli budžetska sredstva, dotle će i filmska industrija da nazaduje u Srbiji i imati ćemo sve lošiju kvalitetu filmova. Jer, nepotizam ne uništava samo ekonomiju već i kulturu jednog društva.
Kada biste izbegli floskule, „nakaradni rezim“ i sl, mozda bi se sa vama moglo i pricati. Ipak cu pokusati. Zasto mislite da g. Lekic nema pravo da misli sta god hoce, ako time nikoga ne ugrozava. NISU oni koji misle razlicito problem. Problem su oni koji od rezima, do rezima, menjaju misljenje i to iskljucivo radi licne koristi. Tako je L. Ristovski „okupirao“ pokrajinski budzet, tako klanovske grupe dele nagrade i sve vec znate… Ali nije bas samo do njih, do rezima je, ali svih rezima unazad vise decenija. Nazalost.
Zelimir Zilnik je dobio sredstva od Filmskog centra, i tako, i treba da bude. Ali potrebna su mnogo veca sredstva. Nabrojali ste vec ostvarene reditelje, i treba im omoguciti da nastave sa radom. Ali, sta je sa mladima? Kao da postoji uzasan raskorak medju generacijama. Nista znacajno nije snimljeno godinama unazad. Treba analizirati zasto. Bojim se da nedostatak sredstava nije jedini razlog, a jos vise se bojim negativne selekcije
Ćaci plaćen našim novcem se pravi pametan-bedni sluga kradikalske mafije!
Sekta sada ima i svoj festival. Treba ga bojkovati maksimalno.
Prica o festivalima u vremenu u kojoj gaze decu,hapse ih,nazivaju ustasama,teroristima,policajci samaraju zenu dok cuvaju presudjene kriminalce, dok farbaju po zgradama zastave,a usred Beoograda im je satorska deponija ljudi kojima niko nista ne moze,je ne deplasirana,vec idiotska.
Zemlja se raspada pod najezdom radikala,a ovi bi da se gledaju filmovi,patriotski ako moze i grickaju kokice.
Ako me pamćenje dobro služi, u SFRJ su na 22 miliona ljudi, bila 3 festivala :
– Festival režije u Puli,
– festival scenarija u Vrnjačkoj Banji,
– i festival ( pretpostavljam) glume u Nišu.
Srbiji treba festival stranke na vlasti, festival koalicionih partnera, festival svih festivala, i karneval idiota ( a možda ga već i imamo).
Ako Apelacioni sud može da pravi svoj seminar u Bugarskoj i Ohridu ( pre nekoliko godina), zašto ne bi i festivali da budu van granica.
Primer festival naoružanja u Banjskoj, festival navijačkih grupa na jezeru Tahoo…
Kakav bre Zlatibor?
Eto, sada me asocira na festival smrti – to može pod direktnim pokroviteljstvom Predsednika Republike srbije i večnog ministra zdravlja.
Kakav komentar…Vrh vrhova,skidam kapu!
Festival bića bez obraza.
Nema razlike između njih i ovih sa kapuljačama i bejzbol palicama. Zadatak isti.
Odličan tekst koji donosi jednu vest.
Gospodin Lekić govori objektivno ad rem (o predmetu festivala).
Slede komentari čitaoca koji ne govore o predmetu već o g. Lekiću. Tipičan primer argumentima ad hominem, kada se napada, i amalovažava ličnost i to ne dokazima vezanim ta predmet već ličnost.
To je zapravo ogledalo samih komentatora koji misle da pripadaju većini.
Ako već treba da cenimo nečiju ličnost, uzmimo u obzir rad g. Lekića kao reditelja i autora. Ako bi od mene neko tražio da se opredelim između njegovog filma „Lavirint“ (koji je uprkos odličnoj ideji, realizaciji, glumačkoj podeli i sjajnoj muzici, nepravedno ostao da čeka svoje vreme kao skrajnuta vrednost srpske kunematografije) i filmova kao što su npr. „Svi smo mi anđeli“ ili „Lepa sela lepo gore“, koje sam uprkos više pokušaja presrao da gledam posle 5 minuta, jer nusam mogao da se izložim estetici javnog toaleta sa tolikim brojem psovaka), uvek bih izabrao „Lavirint“.
Većina je izabrala i nagradila ona druga dva filma, jer je to njen kulurolopki odraz. Isto važi ovde i ta stil „kritike“ jednog dela čitalačke publike.
Nisam bot, ali će me mnogi optužiti. Samo sam sit pljuvačkog mentaliteta (hvala Bogu jednog manjeg dela naroda). Nije sve stalo. Život ide dalje.
Lično mi se svi ti festivali ne dopadaju, jer su i sami produkt pogrešnog vaspitanja i matrice koja nagna ljude umesto na stvaranje i delanje, na takmičenja, konkurenciju i favoritovanje nekakvih pobednika. U tom smislu je i gore istaknut lični a ne objektivni ukus. Zato, neka se ovde razvija diskusija o sadržaju koji se nudi i daje, a ne o ljudima.
„Radar“ ocenjujem kao list koji teži istini i koji zbog toga objavljuje sve komentare.
Miloše, ako već komentarišete o filmu, barem bi trebali znati ime filma kojeg navodite kao primer nečega što vam se ne sviđa. Film se zove “Mi nismo anđeli“ a ne Svi smo mi anđeli.
Svi mi imamo različite ukuse kada se radi o filmu, muzici, slikarstvu ili bilo kojoj drugoj umetničkoj formi. Ali porediti film “Lavirint“ sa filmom “Lepa sela lepo gore“ je potpuno neprimereno. Videh oba filma i razlika je ogromna. “Lavirint“ je zanatski dobro urađen film sa interesantnom radnjom i dobrim glumcima kao što su Dragan Nikolić i Branislav Lečić. Ali ne iskače iz proseka uobičajenih trilera.
Sa druge strane film “Lepa sela lepo gore“ je odličan anti-ratni film koji na provokativan ali i duhovit način govori o ratnim 90tim godinama i svim posledicama na obične ljude, koji su se zatekli u jednoj opasnoj i potpuno nenormalnoj situaciji. Svi glumci u tom filmu od, prvog do poslednjeg su ostvarili odlične uloge. Nisam ni ja ljubitelj psovki, ali ne živim u nekom mehuru, nesvestan sveta oko sebe. Da li vi očekujte da ljudi u ratnoj situaciji, gde mogu svakog momenta izgubiti život, će paziti na svoj rečnik i kako se izražavaju? To bi onda bila neka ratna fantazija, koja nema nikakve veze sa realnošću. Tako da vam toplo preporučujem da pogledate taj film bez obzira na prethodne zamerke. Nećete se pokajati ako ste pravi ljubitelj filma, jer taj film tera čoveka na dublje razmišljanje o svetu oko nas.
Što se tiče samog gospodina Lekića, za mene, jedino njegova dva filma iskaču iz proseka. A to su “Bolje od bekstva“ i “Nož“. Inače, nemam ništa lično protiv tog čoveka ali svaka javna ličnost koja danas i godinama unazad podržava Vučića i njegovu kliku, odavno je izgubila moralni kompas zarad ličnih interesa i materijalnog prosperiteta.
Možda za vas život ide dalje ali za 17 porodica čiji su najbliži stradali ispod nadstrešnice život više nikada neće biti isti. A sve to zbog bahatosti i nezasite korupcije ovog nenarodnog režima. Zato su studenti i ustali, da se to više nikome ne desi i da oni odgovorni za tu nesreću odgovaraju po zakonu.
Poštovani gospodine Pax,
Zahvaljujem vam se na vrlo kulturnom odgovoru. Ukusi su različiti, a o filmu znam dosta. Svako delo govori o autoru. Autor bira temu. 90% autora je za Titove vladavine snimalo partizanske filmove. Tu smo dobili dva para zvezda – revolucionarni (Milena Dravić i Ljubiša Samardžić) i građanski (Dušica Žegarac i Predrag Ćeramilac. Prvi će biti junaci većinskog dela naroda, a drugi manjinskog. Videćemo da će prvi par opstati na sceni do kraja svog dugog života, a da će drugi biti skrajnut, te prepušten zaboravu.
Lola Đukić je snimao humorističke serije ali i jedan ozbiljan film „Balada o svirepom“ koji je, za ono vreme, na neuobičajen način tretirao pitanje rata i ljubavi. On je takođe prošao kod naših filmskih stručnjaka nezapaženo.
Hoću reći kako su autori birali teme, ali je psovka bila izuzetak. No, da vam ne trošim vreme na to.
Poenta mog komentara je da ne treba ići na ličnost. Smatram to neviteškim niskim udarcem.
Takođe ne treba od ljudi tražiti da se izjašnjavaju ni u pogledu vere, ni politike. To je isto kao što čini i vlast koja traži da se ljudi u ovoj situaciji izjasne za nju. Svako ima pravo da misli ovako ili onako. Ako je gospodin Lekić to što jeste, to ne treba povezivati s politikom i aktuelnim podelama.
U tom smislu mislim da život treba da ide dalje, ne moj nego i vaš. To nema nikakve veze sa padom nadstrešnice. To je velika tragedija za koju neko mora da odgovara, ali tu smo nemoćni i vi i ja.
Ja nisam pozvan da to rešavam niti da sudim. Čini mi se da mi nismo mi, jer mi zapravo radimo jedni drugima to što se dešava.
Mora da se radi.
Jučer sam vozio iz Dubrovnika do Petrinje, nikada u zadnjih 30 godina nisam vidio toliko auta sa srpskim registracija ma, sto bi sa Vucicevim upozorenja da je Hrvatska vrlo opasna za srpske turiste?
Kako se meni cini oni se osjećaju sigurnije ovdje nego u Beogradu.
Veliki raskorak između reči i dela
Izgleda da SNS kadar želi da privatizuje sve, pa čak i filmske festivale. Nedavno su osnovali i sopstvenu asocijaciju režimskih novinara pa što ne bi i filmsku industriju uzeli pod svoje. U njihovom Ćacilendu može sve! Miroslav Lekić lepo zbori ali njegova podrška ovom bahatom i korumpiranom režimu pokazuje njegovo pravo lice i nedostatak ličnog integriteta. Jer, ovo nije izbor između različitih stranaka pa šta se kome svidi. Ovde na jednoj strani imamo nakaradni režim koji je uzurpirao svu vlast a na drugoj strani pobunjeni narod koji više ne želi da živi pod takvim nenarodnim režimom.
Nažalost, ovaj čovek je izabrao pogrešnu stranu, zajedno sa Predragom Antonijevićem i Lazom Ristovskim, radi svih privilegija koje donosi podrška Vučiću i njegovoj kliki. Oni su odavno odbacili sve moralne i umetničke principe samo da bi se dodvorili ovoj vlasti. Pitanje je, da li su ih ikad i imali. U starosti, većina ljudi stekne neku vrstu mudrosti ali ne i ovi ljudi. Zarad ličnih ambicija i materijalnog prosperiteta, odlučili su da se stave u službu jednog čoveka sa trajnim poremećajem ličnosti, koji jedino vuče ovo društvo u sve veće podele.
Glavni finansijer srpskih filmova je Filmski centar Srbije. Članovi Upravnog odbora su većinom postavljeni po političkoj podobnosti i oni preko filmskih konkursa dele ta državna sredstva za snimanje novih filmova. Sadašnji predsednik UO, imenovan na tu funkciju 2023 godine, je upravo reditelj Miroslav Lekić, koji otvoreno podržava režim, pa na temelju toga i odlučuje čiji filmovi će biti finansirani od strane FCS. I nije samo Goran Marković žrtva takve pogrešne kulturne politike već i drugi poznati i uvaženi reditelji kao što su Srđan Dragojević i Želimir Žilnik, koji su takođe dobitnici značajnih domaćih i međunarodnih filmskih priznanja.
Dok nam ljudi kao Miroslav Lekić određuje pogodne i nepogodne reditelje i shodno tome deli budžetska sredstva, dotle će i filmska industrija da nazaduje u Srbiji i imati ćemo sve lošiju kvalitetu filmova. Jer, nepotizam ne uništava samo ekonomiju već i kulturu jednog društva.
Kada biste izbegli floskule, „nakaradni rezim“ i sl, mozda bi se sa vama moglo i pricati. Ipak cu pokusati. Zasto mislite da g. Lekic nema pravo da misli sta god hoce, ako time nikoga ne ugrozava. NISU oni koji misle razlicito problem. Problem su oni koji od rezima, do rezima, menjaju misljenje i to iskljucivo radi licne koristi. Tako je L. Ristovski „okupirao“ pokrajinski budzet, tako klanovske grupe dele nagrade i sve vec znate… Ali nije bas samo do njih, do rezima je, ali svih rezima unazad vise decenija. Nazalost.
Zelimir Zilnik je dobio sredstva od Filmskog centra, i tako, i treba da bude. Ali potrebna su mnogo veca sredstva. Nabrojali ste vec ostvarene reditelje, i treba im omoguciti da nastave sa radom. Ali, sta je sa mladima? Kao da postoji uzasan raskorak medju generacijama. Nista znacajno nije snimljeno godinama unazad. Treba analizirati zasto. Bojim se da nedostatak sredstava nije jedini razlog, a jos vise se bojim negativne selekcije
Ćaci plaćen našim novcem se pravi pametan-bedni sluga kradikalske mafije!
Sekta sada ima i svoj festival. Treba ga bojkovati maksimalno.
Prica o festivalima u vremenu u kojoj gaze decu,hapse ih,nazivaju ustasama,teroristima,policajci samaraju zenu dok cuvaju presudjene kriminalce, dok farbaju po zgradama zastave,a usred Beoograda im je satorska deponija ljudi kojima niko nista ne moze,je ne deplasirana,vec idiotska.
Zemlja se raspada pod najezdom radikala,a ovi bi da se gledaju filmovi,patriotski ako moze i grickaju kokice.
Ako me pamćenje dobro služi, u SFRJ su na 22 miliona ljudi, bila 3 festivala :
– Festival režije u Puli,
– festival scenarija u Vrnjačkoj Banji,
– i festival ( pretpostavljam) glume u Nišu.
Srbiji treba festival stranke na vlasti, festival koalicionih partnera, festival svih festivala, i karneval idiota ( a možda ga već i imamo).
Ako Apelacioni sud može da pravi svoj seminar u Bugarskoj i Ohridu ( pre nekoliko godina), zašto ne bi i festivali da budu van granica.
Primer festival naoružanja u Banjskoj, festival navijačkih grupa na jezeru Tahoo…
Kakav bre Zlatibor?
Eto, sada me asocira na festival smrti – to može pod direktnim pokroviteljstvom Predsednika Republike srbije i večnog ministra zdravlja.
Kakav komentar…Vrh vrhova,skidam kapu!
Festival bića bez obraza.
Nema razlike između njih i ovih sa kapuljačama i bejzbol palicama. Zadatak isti.