Kao u detinjoj igri, kada smo ulazili u napuštene banatske kuće i nad plamenom sveće prizivali duhove – jedan od nas sada dolazi na odmor izdaleka, pa u različito doba dana i noći stoji pred svojim nekadašnjim domom. Sunce osvetljava zidove pod različitim uglovima, probija se u unutrašnjost pustih prostorija, vraćajući mu u sećanja scene iz pređašnjeg života. Gruba igra, pogotovo ako se nađete u mrklom mraku. Čovek tada shvati koliku težinu u dramama imaju reči promena ili pretapanje svetla; naročito zatamnjenje.
Setili smo se toga prvih dana jula, dok su majstori rasvete, u pola noći, palili i gasili reflektore, na probi Nadpopa Kojovića, komada Gradskog pozorišta Podgorica i Grada teatra Budva.
Vida Ognjenović napisala je i režirala dramu o Antunu Kojoviću (1751–1845), kanoniku i vikaru budvanske biskupije, sa diplomom iz teologije i doktoratom prava odbranjenim u Loretu, u Italiji; piscu tridesetak pesama sročenih na narodnom jeziku, autoru dve pokladne drame („smiješnih razgovora“), te memoara, dnevnika.
Lik tog obožavaoca Napoleona, što je slavio Francusku revoluciju i osobenošću iskakao iz crkvenih okvira – doneo je glumac Nebojša Dugalić. To bi mu valjda pošlo za rukom i da je izgovorio samo onu Antunovu uzrečicu: „Ne-e“, ali, „giovanotto mio“, deo rečenice: „…mene često pohodi daleka budućnost“ uzeta je za slogan ovogodišnjeg 38. festivala „Grad teatar“ Budva. Kao 2011. ona replika Kanjoša Macedonovića, koji u trenu kada mu Rektor da Molin saopšti da se nadao boljem i višem junaku za bitku sa strašnim Furlanom, brzo uzvrati: „Moja gospodo, bolji i viši pođoše boljijema i višijema, a ja jedva vas dopadoh!“
Pretapanje prostora i vremena
Pišući pohvalno o režijama Vide Ognjenović tokom osamdesetih i devedesetih, Jovan Hristić redovno je pominjao „atmosferu“, „ritam“, „autentični ambijent“.
Tridesetak koraka od mesta gde počiva Stefan Mitrov Ljubiša (1824–1878), inače Kojovićev „đak“, pošto smo u dva ujutro ostali u pomrčini, kraj „modrog“ mora, „što vas vuče“ – kaže Bruno u Don Krstu – u ispražnjenom Starom gradu mogli smo da pomislimo da se nalazimo u svetu svih tih likova. Da su uske kamenite ulice knjiga iskakalica.
Čim radnju vešto smestite tamo gde se nekada zaista odigrala, pretapate vremena! Nadpop stiže iz prošlosti, s vizijama budućnosti, međutim, u toj igri, ne treba preskočiti – sadašnjost.
Ne zato što se slučajno dogodilo da u komadu zasvira Marseljeza usred izbora u Francuskoj!
Onako kako je na kraju Kanjoša Macedonovića uvela u priču „brektanje Putnikovog autobusa“, načinila „promenu svetla“ i izvela na pozornicu grupu turista iz Jugoslavije – Daskale fotografiše „na sve strane“, danas bi verovatno aparat okrenuo prema sebi – tako ovom prilikom književnica i rediteljka storiju otvara u Biblioteci „Antun Kojović“, gde Dušan, u tumačenju Pavla Popovića, piše doktorat o Kojoviću, dok se ne pomeri kulisa i na scenu ne stupi baš on. Priviđenje? Pričina? Kopka ga šta je laptop („…mašina koja misli, pa to je opasno“), ništa manje usisivač – čudo tehnike.
Ipak, čak da nema ovako direktnog povezivanja s našom svakodnevicom, čitav opseg otvorenih problema ondašnjeg doba usisao bi aktuelnu realnost u sebe. Nadpop se nalazi u čeljustima cenzure (!), razmatra pitanja dogme, vere, slobode, hrabrosti, istine, hipokrizije. Odnosa crkve i države. Giljotina? „Ne-e!“ Još se nije poteglo za isprobanim praksama.
Važnije, nova drama nastavlja se na budvanski niz spisateljice, nadopunjujući i uži, prepoznatljivi tematski krug.
Svaka piščeva igra istorijom ima smisla jedino ukoliko autor uzme slobodu da u taj kamen ureže sopstvene fascinacije, doživljaje, brige, strahove. „Spiralu gorkijeh gubitaka.“
U delu Vide Ognjenović prepoznajemo pomenute opsesije. Ispitivanje hrabrosti da se ne poništava, ne suspreže strast. Koškanje pesme i povesti, stvarnog i izmaštanog. Sukob i mirenje junaka spremnog da se otisne, sa onim drugim toliko snažno vezanim za grad u kome se rodio.
Pamtimo dijalog iz Don Krsta.
Krsto: Ko si ti?
Bruno: Ja sam tvoja pjesma.
Misli o životu u malom mestu u Nadpopu stižu do vrhunca. Kojović: „Oni su još ko dječarci uvidjeli da je malo mjesto ljudožder i na vrijeme utekli iz njega, glavom bez osvrta, a ne ja!“ Sveštenikove destinacije su Kotor, Perast, Prčanj; do Dubrovnika…
Duh Stefana Zanovića
Drugi, antipod, ponegde probisvet, ovde je budvanski pesnik i pustolov Stefan Zanović (1751–1786), kockar sa sopstvenim životom i evropskim plemićima, što „blaguje od zamka do zamka“, sa željom da postane kralj Poljske.
Govorimo li o ritmu (scenski pokret: Sonja Vukićević!), dolazimo do karnevala, onog koga se Don Krsto plašio jer „služi zabavi“.
Davni dani, sadašnjica, sutrašnjica? „Mi se vama smijemo u obraz, kakvi smo da smo, mi smo vaš odraz“ – peva karnevalska povorka, gotovo se unoseći publici u lice.
S tim da ulazak na scenu darovitog glumca Miša Obradovića predstavlja karneval pre karnevala.
U isto vreme govori stihove, zavodi, ispoveda se. Bespoštedni su pokreti njegovog tela. Igra, leži, skače – deluje da se podiže u vazduh i leti.
Interesovali smo se kako je načinio Zanovića.
„Upravo sam ga tražio u toj odignutosti od stvarnosti, na prstima, u tih dvadesetak santimetara ‘lebdenja’ nad zemljom”, odgovara Mišo Obradović za Radar. „Zanović je zanesen zavođenjem u bodrijarovskom smislu te riječi. Scena koju je Vida Ognjenović napisala, koju mi igramo u predstavi, jeste trenutak kad donosi odluku, možda pomalo i nesvjesno, da zavođenjem ispiše svoju političku sudbinu.“
Ne odriče da „njegov“ Zanović igra, leži, skače… „Tako je kada radite sa Vidom. Uvijek traži od glumca da igra cijelim tijelom, da ne zaboravlja da i mali prst na nozi mora biti u službi građenja lika.“
Da li otvorena scena makar u sitnicama utiče na glumčev pristup?
„Vrlo utiče! U pozorište sam se zaljubljivao, kada sam, kao srednjoškolac, dolazio preko ljeta da gledam predstave između crkava i na Citadeli. Prije dvadesetak godina, prvi put sam stao na tu scenu, kasnije imao nekoliko premijera… I uvijek sam osjećao taj poseban duh koji kao da lebdi u ovom prostoru, a koji je jedno tajno, možda samo nama glumcima dostupno, svjedočanstvo da su ovdje oživljavali i umirali Šekspirovi junaci, Čehovljevi junaci, da se sa ovog mjesta ‘pobunila’ Antigona u Njujorku, da se pozorištem borilo za bolji i pravedniji svijet. Sve to nasljeđe sam u mislima prizivao i prije ove premijere, puneći njedra ‘mom’ prpošnom Zanoviću, duhom koji ovim prostorom nesumnjivo luta.”
Čime ga je kupio? „Slobodom i igrom. Elegancijom i elokvencijom. Vjernošću dječaštvu.“
Izdavačka kuća Arhipelag objaviće uskoro Nadpopa Kojovića. Čitalac će biti u prilici da se zagleda u didaskaliju: na scenu izlazi Antunova sestra, uz „muziku Anđinog uznemirenja.“ Manje anđelika, „više đavolika“, pred bratom i njegovim kolegama iz barske i kotorske biskupije, vezana za položaj žene u tom vremenu – ograničena je u pokretima. Dvaput se pokloni pred Bogorodicom, uđe, izađe, pa lako primećujemo da nasuprot Obradovićevom Zanoviću, glumica Vanja Jovićević, ostajući u granicama tela, iznutra uspeva da pokaže buru uznemirenja svoje Anđelike – da glasom načini raskošan izraz na koji svakako treba obratiti pažnju.
Iskočiti iz kože, iskočiti iz istorije. Ponajpre se radi o tome!
