Artivizam (umetnost i aktivizam) je nastojanje umetnika da svojim delima utiče na društvenu svest. Neki umetnici napuštaju ideju autonomije umetnosti (čiste umetnosti) oslobođene narativa i usredsređene na sliku radi slike, dok neki kroz svoja dela iskazuju svoj kritički stav prema društvu. Najčešće je taj uticaj veoma mali i zahteva jači storiteling (pričam ti priču) kritičara, istoričara umetnosti, novinara i samog umetnika, od samog likovnog izraza. Na žalost, danas se angažovana umetnost favorizuje. Slika prosto nije medij za to, jer su jača sredstva film, fotografija, književnost. Institucije finansirane od države pa i velike međunarodne manifestacije kao što je npr. Venecijansko bijenale, podstiču angažovanu umetnost, a da same pripadaju predmetu te društvene kritike. Pošto je reč o velikoj igri za mase, svi se prave da to ne vide.
Niko ne primećuje da se Gerhard Rihter svojim poslednjim delima upravo igra sa publikom i kritikom.
Moguce da je to duboka umetnost, ali duboka je umetnost za njega. Mi ne vidimo sta je u njegovoj glavi vec samo ono sto je na platnu. Holokaust nam sigurno nije docarao, kao ni ostali umetnici, ali Netanjahu jeste. Sad svi razumemo sta je to.
Ne mogu reći da mi nije delimično privlačno to što radi Rihter, ali kad sam pre neki dan pogledala njegovu seriju slika „Birkenau“, stvarno sam se zapitala šta te slike prenose i koliko kazuju nekome ko ne zna njihov naslov. Sklona sam da se složim sa vama.
Apsolutno se slažem sa tobom. Do poslednje reči. Samo da dodam još nešto: niko i nigde (i nikada neće) ne spominje koliko je jugoslovena stradalo u ww2. Naravno,brojke su značajno smanjene,kada su YU žrtve u pitanju. I naravno,brojke su famoznih 6 miliona onih koji danas pišu istoriju… a gde su tu rusi? Zar oni nisu imali najveći broj žrtava?
Dabome… I Aušvic. Je li tamo beše da su imali i porodilište?
Artivizam (umetnost i aktivizam) je nastojanje umetnika da svojim delima utiče na društvenu svest. Neki umetnici napuštaju ideju autonomije umetnosti (čiste umetnosti) oslobođene narativa i usredsređene na sliku radi slike, dok neki kroz svoja dela iskazuju svoj kritički stav prema društvu. Najčešće je taj uticaj veoma mali i zahteva jači storiteling (pričam ti priču) kritičara, istoričara umetnosti, novinara i samog umetnika, od samog likovnog izraza. Na žalost, danas se angažovana umetnost favorizuje. Slika prosto nije medij za to, jer su jača sredstva film, fotografija, književnost. Institucije finansirane od države pa i velike međunarodne manifestacije kao što je npr. Venecijansko bijenale, podstiču angažovanu umetnost, a da same pripadaju predmetu te društvene kritike. Pošto je reč o velikoj igri za mase, svi se prave da to ne vide.
Niko ne primećuje da se Gerhard Rihter svojim poslednjim delima upravo igra sa publikom i kritikom.
Moguce da je to duboka umetnost, ali duboka je umetnost za njega. Mi ne vidimo sta je u njegovoj glavi vec samo ono sto je na platnu. Holokaust nam sigurno nije docarao, kao ni ostali umetnici, ali Netanjahu jeste. Sad svi razumemo sta je to.
Ne mogu reći da mi nije delimično privlačno to što radi Rihter, ali kad sam pre neki dan pogledala njegovu seriju slika „Birkenau“, stvarno sam se zapitala šta te slike prenose i koliko kazuju nekome ko ne zna njihov naslov. Sklona sam da se složim sa vama.
Apsolutno se slažem sa tobom. Do poslednje reči. Samo da dodam još nešto: niko i nigde (i nikada neće) ne spominje koliko je jugoslovena stradalo u ww2. Naravno,brojke su značajno smanjene,kada su YU žrtve u pitanju. I naravno,brojke su famoznih 6 miliona onih koji danas pišu istoriju… a gde su tu rusi? Zar oni nisu imali najveći broj žrtava?
Dabome… I Aušvic. Je li tamo beše da su imali i porodilište?