Pesnik, esejista, kritičar i prevodilac. Jedan je od autora i urednika Leksikona YU mitologije. Po onome što piše i kako govori, najbolji je sledbenik Igora Mandića na govornom području Srba, Hrvata, Bosanaca, Hercegovaca i Crnogoraca. Đorđe Matić ima 53 godine, a veći deo života je proživeo u emigraciji. Otišao je iz Jugoslavije, iz Zagreba u kome je rođen i odrastao, a posle trideset godina vratio se u Hrvatsku.
Kada je početkom devedesetih užasu skinuta brnjica, naivno je mislio kako će to kratko trajati, pa se skrivao malo u Istri, malo u Trstu. Nije pobegao kao Srbin, već kao vojni begunac, da mu ne bi bio uručen poziv za vojsku. Otišao je najpre u Rim, ostao dve godine, radeći manuelne poslove, preživljavao kao njegov junak u romanu Niotkuda s ljubavlju. A onda je otišao u Holandiju gde je završio studije, pisao… Bila je to neka vrsta samonametnutog zatvora.
Za naslov svog prvog romana Niotkuda s ljubavlju uzeli ste citat iz pesme Josifa Brodskog From Nowhere with Love i dobili nagradu „Momo Kapor“ za roman. Ako je suditi po vašim rečima zahvalnosti, sigurno ste najsrećniji dobitnik do sada?
Ovih dana sam više puta rekao, pa ću ponoviti i vama, da nikada do sada nisam dobio nagradu ni za pismeni zadatak u školi, a kamoli šta drugo. Vi sad možete reći da je nešto sumnjivo ako u ovim godinama dobijam prvu nagradu. Ili ne valja ništa, ili je neko otkriće. A ja stvarno mislim da je, po nekim višim silama, ova nagrada čekala mene i da sam ja čekao nju. Trebalo je kao pisac i čovjek da dozrijem, da ona do mene dođe. Mene je Momo stvarno pratio. Za svaku životnu fazu njegova književnost bila je tu negdje. On je meni dugo bio asocijacija na topla, sretna, zaštićena vremena, koliko god su bile krize neprestane. Kada usporedimo ovo i devedesete, u odnosu na najcrnja vunena vremena, ona meni danas djeluju kao najsretnije doba. Sjećam se kako mi je advokat Srđa Popović jednom rekao, a govorio je to i javno. Sreli se jednom, devedesetih, Srđa i redatelj Lazar Stojanović koji je bio hapšen u vrijeme komunizma. I Srđa kaže Lazi: A mi smo se žalili na one komuniste, a? Ono je bio pristojan svet u odnosu na ove. Da nismo malo preterali sa optužbama na njihov račun? Tako bi se moglo reći i danas.
Raspadom zemlje, mi smo dobili šest malih barica, više baruština. Drugo je kad imate polemiku na relaciji Zagreb-Beograd. Em je između 400 kilometara, em postoji izbor između velikog broja ljudi. Te ozbiljne svrsishodne polemičke scene apsolutno nema
Za vas kažu da ste književnik, Srbin iz Hrvatske. Šta to znači?
To znači da je taj izraz samo djelomično točan. Ja sam hrvatski pisac, prije svega hrvatski književnik. U tom smislu je pitanje nacije sekundarno. Pripadam Hrvatskom društvu pisaca i Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika. To su prve pripadnosti koje ja imam. A prije njih, budući sam rođen i odrastao u Zagrebu, moja prva pripadnost je gradska. Mislio sam da će to ostati zauvijek. Naravno, ja sam čovjek koji se bavi srpskom kulturom, ali u smislu kanona srpske kulture. Inače sam iz takozvanog miješanog braka i u sebi imam četiri nacije. I to uvijek sa ponosom ističem – moje porijeko je talijansko, slovenačko, hrvatsko, srpsko. Nitko moj nije došao niotkuda. Svi su bili tu. Tako sam do 1991. bio Jugoslaven.
Znate koliko je nepopularno zastupati bilo šta jugoslovensko, ili jugoslavensko, ovde u Srbiji ili u Hrvatskoj, od kada su stekle nezavisnost?
Nažalost, to u Srbiji danas vidim više nego ikad. U Hrvatskoj je to danas posljednji, kako bi pomodari rekli, ultimativni tabu. Jer, Srbin možete biti. Spustili su vas u neku manjinu, što je riječ koje se strahovito gadim, ali imate neka prava. Ali zašto je tabu jugoslavenstva? Zato, jer onda podrazumijeva i Hrvate.
Odnosno da i Hrvat može biti Jugosloven?
Ne da može biti, Hrvati su smislili taj koncept. Jugoslavija je nastala u Zagrebu, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti nije nastala u Beogradu nego u Zagrebu. Tu je pod austrougarskom državom nastala JAZU. I to je danas veliki problem, tabu na psihoanalitičkoj razini, od strane hrvatske hegemonije, da se ona zapravo bori protiv demona u sebi, a čitavo vrijeme plasira ideju da se bori protiv zavojevača kroz to jugoslavenstvo. A sama je kodificirala to jugoslavenstvo u 19. vijeku u velikom austrougarskom carstvu gdje su naši Iliri postajali Jugoslaveni. Tu je problem, s tim razmrvljenim identitetom u tom smislu. Taj razmrvljeni identitet koji je postao jugoslavenski iako je hrvatski koji uključuje i srpski, to je bila jedna pozitivna kategorija za naše ilirce, za naše protojugoslavene u 19. vijeku. I od toga najboljega napravljena je psovka, uspjeli su da uvale narodu ideju da je Jugoslavija nastala 1918. sa srpskim pukovnicima nakon Prvog svjetskog rata. Pa nije istina! Kako se Trumbić i Supilo nazivaju? Pa Jugoslavenima, pobogu! Deklarativno! Zato je to najveći tabu danas u Hrvatskoj i to će i ostati.
Kako vidite tu priču o jugoslovenstvu u Srbiji?
Nije to ni u Srbiji mnogo bolje. Srbija slijedi, nažalost, taj trend. Sa zakašnjenjem. Ova nova linija, desna, koju ja primjećujem u Srbiji, a to je svaku Jugoslaviju niz mutnu Maricu, to je zastrašujuće. To isijecanje iz vlastite historije jugoslavenskog elementa, to je užasno opasna stvar. U toj tendenciji da se odbaci jugoslavansko nasljeđe u Srbiji, odgovorno tvrdim, ima kriptofašističkih tendencija.
Kažete, ljudi su složene pojave, imaju više identiteta u sebi, koje možemo paralelno da nosimo?
To je važno imati u vidu u svakom trenutku, u svakoj sredini. Nažalost, ovima u Srbiji danas to nije jasno. Oni govore o nekakvoj sabornosti, a pojma nemaju o kulturi Srba u Hrvatskoj. Na koju sabornost ti pozivaš kad o meni ne znaš ništa?! Izašla je jedna važna knjiga mog prijatelja, istoričara, prije nekoliko godina i promovirana u Beogradu. Tom autoru novinar mrtav hladan kaže: Ja do ove knjige nisam znao da postoji kultura Srba u Hrvatskoj. To je zaista neshvatljivo. Hrvatska i srpska kultura u Hrvatskoj su nezamislive jedna bez druge. U Hrvatskoj je srpski element neodvojiv, to nije kao Cincari u Srbiji. Hajde da ne vučemo Teslu svakom prilikom, ali Vladan Desnica, Simo Matavulj, Pero Kvrgić, Rade Šerbedžija, Arsen Dedić… Ta vrsta arogancije iz takozvanog centra koji se stalno diči da je on matica, nedozvoljena je. Meni Srbija nije matica, moji nisu došli iz Srbije. Svi moji su odavde.
Nedavno ste govorili u TV emisiji OKO magazin koja je bila omaž preminulom reditelju Veljku Bulajiću. Po načinu na koji ste optuživali ovog umetnika, kao da ste govorili iz dubine duše nekadašnjeg mladog buntovnika iz Poleta?
Nisu mi dali mogućnost da završim misao do kraja. Čak sam htio završiti nečim pozitivnim. Nije problem u mojim poletovskim pozicijama, ja bih njih promijenio. Ali on je otišao u mračnu stranu, on je milion puta popljuvao svoju partizanštinu. Čitao sam jedan od njegovih posljednjih intervjua gdje je ilustracija fotografija na kojoj Veljko Bulajić stoji sa Vladimirom Šeksom. U tom trenutku, kad se slika sa tim zločincem, on je ubio svoju partizanštinu. Kao što je na najgadniji način revidirao svoju biografiju. Žao mi je što nisam imao priliku da mu to kažem za života. Da je samo mrvu bio pošteniji, ja bih mu danas spomenik podigao.
I, šta je to dobro što ste hteli da kažete a niste imali priliku?
Ima fantastičan isječak koji sam vidio još u Holandiji na YouTube. Govori moj časni imenjak Đorđe Kadijević, čovjek koji je napravio, po mom mišljenju, najvažniju jugoslavensku seriju Vuk Karadžić. On kaže da su Veljko i on bili na neki način opozit, ali, tu izjavu završava riječima: Kada sam posle mnogo godina gledao „Neretvu“, ta poslednja biblijska scena, taj egzodus, pobednički a bez trijumfalizma, taj narod koji u onoj magli odlazi u velikoj koloni u slobodu… shvatio sam da je to veliki filmski autor. Eto, to sam htio da kažem na kraju o Veljku Bulajiću uz pomoć Đorđa Kadijevića.
Izašla je jedna važna knjiga mog prijatelja, istoričara. Tom autoru novinar mrtav hladan kaže: Ja do ove knjige nisam znao da postoji kultura Srba u Hrvatskoj. To je zaista neshvatljivo. Hrvatska i srpska kultura u Hrvatskoj su nezamislive jedna bez druge
Pamtimo, čitali smo, kako je postojala polemika na nekadašnjoj jugoslovenskoj književnoj, odnosno umetničkoj sceni. A danas?
Danas ona ne postoji. Što loše govori o toj sceni, jer su polemički, ozbiljni konflikti u kulturi nužni, oni su krv kulture. Ja sam sanjao da će doći vrijeme kada budem dovoljno dozreo da budem dio toga svijeta. Nažalost, danas toga više nema na javnoj sceni, sve se završava po kuloarima, iza leđa, u klanovima… Imam osjećaj da samostalnih igrača ima jako malo. I tu postoji problem igrača u smislu brojnosti. Raspadom zemlje, mi smo dobili šest malih barica, više baruština, i tu više nema ozbiljnih očekivanja. Drugo je kad imate polemiku na relaciji Zagreb-Beograd. Em je između 400 kilometara, em postoji izbor između velikog broja ljudi… ovako danas te ozbiljne, svrsishodne polemičke scene apsolutno nema. Ima da neko nekog tu i tamo opali, ali nema odgovora.
Ipak, znate i sami, polemika na relaciji Zagreb-Beograd, na primer, danas dobija jak nacionalistički prizvuk, bez uvažavanja pravih argumenata koji su utemeljeni na poznavanju dela ili događaja koji su predmet rasprave?
Nažalost, kad je riječ o kulturi, te dvije okoline nikada nisu znale manje jedna o drugoj nego danas. A ono što je najgore, od neznanja je gore samo malo znanje. Ljudi nešto načuju pa od toga prave priču prikazujući je kao istinu. A oni koji znaju pravo stanje, prave podatke, oni uglavnom ćute. U tom uzajamnom neznanju, tvrdim da hrvatska kulturna scena zna više o kulturnoj sceni Srbije, nego srpska o kulturnoj sceni Hrvatske.
Pa valjda zato što je Beograd i dalje najveći kulturni centar u odnosu na sve centre novostvorenih republika?
Ima ozbiljnog kolonijalnog refleksa u tome što vi podrazumijevate. Mi nemamo dokaz zbog čega smo super, ne stvaramo vrijednosti zbog kojih smo mi prvi, ali nam je ostao refleks da smo prvi i da sve od nas utječe i dolazi. To je arogancija koju ja ponekad osjetim kad ljudi sa srpske kulturne scene dođu u Hrvatsku i govore samo o sebi i o Srbiji. Gotovo nikoga ne zanima kako je ovdje, u Hrvatskoj, šta je novo. Među rijetkima koji pita šta se ovdje događa je recimo istoričar Predrag Marković.
Živite u Istri, u Poreču. Vaši razlozi su privatni, odatle vam je supruga, po majci ste delom Istrijanin… U čemu je privlačnost Istre za mnoge iz Srbije i iz drugih krajeva nekadašnje Jugoslavije?
Sve dobre predrasude o Istri su istinite. Vanjska percepcija se poklapa sa stvarnošću na terenu. To je trpeljiva sredina koja ima svoje nijanse, ima ona i nešto što se zove gandijevski otpor koji joj pomaže da preživi. Ona se postavi tako da vi mislite kako ste prihvaćeni, a zapravo ste ignorirani. Ali, i to je znak civilizacije. Njima je sve preko Učke isto – i Hrvati i Srbi, i svi koji su iza te planine. To ne izgovaraju naglas, ali to misle. U Istri je jugoslavenstvo funkcioniralo u najplemenitijem ali i u najtraumatičnijem obliku.
