Suratwadee Rattanajarupak shutterstock 1693104589 copy
Foto: Suratwadee Rattanajarupak/Shutterstock

Olimpijada – ali i Vimbldon i fudbalski i košarkaški šampionati – su takođe i još jedna manifestacija kontaminacije neoliberalnim virusom. Olimpijada i više od drugih jer je jedan od njenih bazičnih ranih motiva bio i taj da je „važno učestvovati, ne i pobediti“. Ne više, kao što znamo

27. jul

„Samo Srbin Sezonu Spasava“, izreka je koja se često može čuti na hrvatskom primorju. Iz podruma i konoba, iz kafea i restorana izleću Vračarci, Dorćolci, Voždovčani, Autokomandlije, ali i Novosađani i Zrenjaninci – posebno u Istri gde su „naši“ kao „domaći“.

I lepo je to i tužno.

Lepo, jer su oni – uz umetnike i, jednim delom, sportiste – naši najbolji ambasadori. Okretni, vispreni, glagoljivi, magovi „sredićemo“ i „nema problema“ alhemije, mnogi i mnoge i zgodni, lepi, pravi, prsati i ramenasti – ulivaju poverenje i spontano započinju razgovor sa svima. Zrače sve ono što letnji odmor treba da zrači…

Tužno je da se sve to dešava van svoje zemlje. Da bi osetili kakvu-takvu normalnost i smisao, morali su da odu. Uteha je da su i mnoge druge srpske legende to postale tek kada su otišle. I Pupin, i Tesla, i Novak

Lepo je i to da su mnogi dobro plaćeni, u solidnom smeštaju i mogu da dovedu i porodice – eto svetskog morskog odmora i za prosečnu Srbiju. Lepo je i to da većina to i ceni: tokom letnje sezone zarade dovoljno da nešto i ostane, na morskom vazduhu su umesto u toksičnoj dušegupki Beograda, u Istri ih domaći ne gledaju popreko… Pošto su Istra i Trst pokupovani od strane srpskih elita, imaju i naše za druženje. Kao na Adi, samo bolje…

tartanparty shutterstock 1521392330 copy
Foto: Shutterstock/tartanparty
DaLiu shutterstock 330299393 copy
Foto: Shutterstock/DaLiu

Tužno je da se sve to dešava van svoje zemlje. Da bi osetili kakvu-takvu normalnost i smisao, morali su da odu. Uteha je da su i mnoge druge srpske legende to postale tek kada su otišle. I Pupin, i Tesla, i Novak… Tesla je dva puta odbijan za stipendiju od Matice srpske, karijeru je gradio u Parizu i Budimpešti, i onda je otišao u Ameriku. U Srbiji je boravio samo jednom, punih 36 sati… Ali je i dalje bio naš.

Emigracija, makar i privremena, kada je željena, drugačije „farba“ čoveka. Manje je tu gorčine i jeda, i na takozvanu sudbinu i na „domoroce“ (koji su u prinudi uvek gori od nas, kao moralna kompenzacija za sopstveno stradanje). Dobrovoljna, posebno lukrativna emigracija, prosvećuje i otvara „antropološki“ deo našeg uma, gde su „drugi“ jedna interesantna priča koju vredi razumeti, ne samo opasnost i pretnja.

28. jul

Neki drugi naši, na istom mestu, očigledno boljestojeći i obesniji, koji dolaze sa „gazdinskim“ i osvajačkim stavom, daju nam manje diplomatskog kredita.

Pored mene, u vodi, grupa beogradskih momaka, arlauču i gađaju se loptom bez obaziranja na druge. Psuju mnogo, a kada jedan od njih stane i „parkira“ se pored plutajuće granice plivališta – ruke prebačene preko barijere tako da se na grudima vidi istetovirani grb Nemanjića – drugi mu dobacuje, tako da svi čuju: „je l’ pišaš?“

29. jul

Olimpijada u Parizu je u punom zamahu, koncentrisana izložba fizioloških granica ljudskog tela i psihe, iako u jednoj industrijski organizovanoj – tabelarnoj – paradigmi fizičkih dometa. Olimpijada je za ljudsko telo ono što je Power Point prezentacija za kreativnost: jedan od opšte usvojenih načina manifestovanja, ali daleko od cele priče…

Olimpijada – ali i Vimbldon i fudbalski i košarkaški šampionati – su takođe i još jedna manifestacija kontaminacije neoliberalnim virusom. Olimpijada i više od drugih jer je jedan od njenih bazičnih ranih motiva bio i taj da je „važno učestvovati, ne i pobediti“. Ne više, kao što znamo.

„Srebro“ – biti drugi najbolji (na svetu) u nečemu – je sada znak tragedije, osujećenosti, neuspeha. Čak i srebro više nije dovoljno. Samo prvo mesto sada postoji, sama najoštrija tačka čiode, samo to malo parče prostora koji je i fizički odignut od ostalih, makar i zaslužen stotinkom sekunde – koja je u uobičajenim statičkim proračunima sa marginom greške od +/- 3 procenta neprepoznatljiva od drugog mesta.

profimedia 0894579967 copy
Foto: Steffie Wunderl / imago sportfotodienst / Profimedia

Sve je u totalnoj dominaciji.

Razmislimo: od miliona ljudi koji se bave nekim sportom ili veštinom, kroz dugotrajni proces filtracije kroz lokalna, nacionalna, regionalna i globalna takmičenja, kroz – običnim ljudima – nezamislive fizičke i mentalne izazove, jedna tanušna grupa ljudi se izdvoji u stratosferu. Možda desetak-dvadesetak njih. Tuce ili dva od milijardi…

„Srebro“ – biti drugi najbolji (na svetu) u nečemu – je sada znak tragedije, osujećenosti, neuspeha. Čak i srebro više nije dovoljno. Samo prvo mesto sada postoji, sama najoštrija tačka čiode, samo to malo parče prostora koji je i fizički odignut od ostalih

Neko bi rekao da je to dovoljno. Retko koja druga oblast naših života ima slične ekstremne parametre postignuća. Pedeset najpoznatijih profesora ili konsultanata u bilo kojoj oblasti ljudskog znanja su svi vrlo dobro plaćeni i cenjeni. Trud je masovnije prepoznat, nije u pitanju vrh čiode već plato, kao onaj na Olimpu, kuće bogova i inspiracije za naziv pariskog spektakla…

Kada se vidi mizerija britanskih (ali i drugih) medija zbog osvojenih srebrnih medalja, shvati se koliko je komercijalizacija – životna sila neoliberalizma – okovala naš um.

Neoliberalizam nameće darvinistički pogled na svet, radikalizaciju, gladijatorsku borbu na život i smrt, binarni izbor totalne dominacije ili potpunog neuspeha, smrt nijanse, gradacije i sredine, „nula neto“ (zero sum) razmišljanje u kome je nemoguće da neko nešto dobije, a da neko nešto ne izgubi… Nema „nas nekoliko“ na vrhu, nema podeljenog uspeha, samo sebične total(itar)ne dominacije.

profimedia 0894055124 copy
Foto: Alain JOCARD / AFP / Profimedia

Ova neoliberalna radikalizacija se vidi i u umetnosti, gde si ili na vrhu kao Dejmijen Hrst ili gladuješ; gde si tektonski poremećaj (bukvalno!) kao Tejlor Svift ili gladuješ… nema više sredine. Sve je ekstremizovano.

Zašto smo pali u ovu rupu?

Zato što ultrakomercijalnom liberalizmu uvek trebaju drama i mit za monetizaciju. Suština drame je sukob, suština mita je radikalna dominacija nekoga nad nekim drugim, herojstvo ili pokoravanje. To je materijal za marketing, za prodaju, za zaradu, za popularnost, za „klikove“, za komentare, za emocionalni angažman. To je paradigma hiperindividualističkog (druga reč za „sebično“) društva u kome ili očnjacima osvajaš vrh statusa ili trpiš poniženje čopora. To je narativ konfrontacije.

Neoliberalizam nameće darvinistički pogled na svet, radikalizaciju, gladijatorsku borbu na život i smrt, binarni izbor totalne dominacije ili potpunog neuspeha, smrt nijanse, gradacije i sredine, „nula neto“ (zero sum) razmišljanje u kome je nemoguće da neko nešto dobije, a da neko nešto ne izgubi

Olimpijada – i mediji koji izveštavaju o sportu – nas, uprkos proklamovanim ciljevima globalnog druženja i „sportskog duha“ (koji, kao što smo videli, više ne postoji), u stvari trenira da razmišljamo „ili/ili“, da je važna samo pobeda, ne i činjenica da smo u nečemu ekstremno dobri, mnogo bolji nego milijarde drugih žitelja ove sve više sluđene planete.

Ovo je i momenat u kome treba prizvati i našu košarkašku legendu Ducija Simonovića, koji je – u stilu pravih jeretika, izložen ruganju i proglašavanju za ludaka – u svojoj knjizi „Pobuna robota“ i načeo ovu priču. Slušatelji britanskog podkasta ‘The Rest is History’ mogu da uđu i dublje u priču i istraže kako je Pjer de Kuberten bio inspirisan rodonačelnikom engleskih viktorijanskih privatnih škola, Dr Arnoldom, hrišćanskim vrednostima izgradnje „zdravih“ muškaraca i sveprisutnim nasiljem u njima.

Moramo da naučimo da opet uživamo u „srebru“, kao delu našeg opšteg civilizacijskog lečenja.

30. jul

Život je žeton iz dubokog plavog mora, sa ograničenim trajanjem. Kako ga koristimo, koje igre igramo, kada odustajemo, a kada ne prekidamo, da li igramo sami li sa drugima i šta je na kraju ukupan dobitak ili dobitak ispred nas kada žetonu istekne trajanje – sve je to ono što zovemo „život“.

More – voda – nas je sve iznedrilo, sav život na ovoj majušnoj planeti, more nam je u genima i u fiziologiji, zato mu se stalno vraćamo i zato nas hipnotiše svojom slanom, svetlucavom, akvamarinskom magijom. Nema dubljeg povratka korenima – pre-verskim, pre-nacionalnim, pre-narativnim, pre-mitološkim – nego biti pored velike vode…

Vaše mišljenje nam je važno!

Učestvujte u diskusiji na ovu temu, ili pročitajte šta naši čitaoci misle.

12 komentara
Poslednje izdanje