Prošla je mirovna konferencija o Ukrajini a Putin je i uoči njenog početka izrekao svoj prijedlog za mirovne pregovore – no ništa se bitno nije dogodilo. Rat se nastavlja i pri tome neizbježno eskalira, te se ne vide nikakvi obrisi njegova kraja.
Ukrajinski su uvjeti znani: povlačenje ruskih trupa sa cjelokupnog prostora Ukrajine unutar njezinih međunarodno priznatih granica, plaćanje ratne odštete i suđenje ratnim zločincima. U tu zdravorazumsku logiku bi jedino mogli biti ubačeni „realpolitički“ elementi koji bi unijeli mogućnost ustupanja dijela ukrajinskog teritorija u zamjenu za mir i garancije slobode i neovisnosti. No realpolitika je stvar ranijih stoljeća i teško se kalemi na današnju hiperosjetljivu političku korektnost. Pogotovo zato što u ruskom stavu zapravo nema nikakve racionalnosti koja bi bila osnova za „matematiku“. Svako trgovanje teritorijem izazvalo bi gađenje, s pravom.
Pobeda koja izmiče
Putin je dakle u svom kvaziprijedlogu jasnije izrekao do čega mu je stalo – da se Rusiji priznaju teritorijalne „tekovine invazije“ i da se četiri oblasti u svojoj cjelini pripoje Ruskoj Federaciji (Krim se podrazumijeva). Nakon povlačenja Ukrajinaca iz kompletne Donjecke, Luganske, Zaporiške i Hersonske oblasti – uključivo i onih dijelova koje Rusi nisu uspjeli okupirati – raspravljalo bi se o manjim zahtjevima poput ograničene demilitarizacije Ukrajine. Putin i njegovi režimski suborci sada rjeđe govore o „denacifikaciji“, najčudnijem zahtjevu koji nikada nije suvislo objašnjen i koji na praktično mislećem Zapadu ostaje misterij. No svi oni koji su stasali u negdašnjem socijalističkom bloku intuitivno razumiju o čemu je riječ. Naime, budući da Putin i velikoruski nacionalisti vjeruju da je biti Rusom osobita privilegija i čast – o kojoj navodno snuju mnogi – onda je nevjerojatno čudno da pravi Rusi, skrajnuti u ukrajinstvo, to ne žele. Jedino objašnjenje jest da su im oprani mozgovi nekom malicioznom ideologijom. A to je zapravo ideja ukrajinstva. Dakle denacifikacija je u osnovi deukrajinizacija i rerusifikacija žitelja Ukrajine.
Današnja Ruska Federacija neodoljivo sliči na carsku Rusiju, FSB je kopija NKVD-a i carske tajne službe Ohrane
Kako je izmakla mogućnost potpune ruske pobjede i osvajanja Kijeva onda je ostala samo skraćena verzija – aneksija pet oblasti, ukrajinsko i međunarodno priznanje tog stanja, ukidanje sankcija Rusiji i – da se teritorijalni grabež malo zamagli – nekakvo ograničenje naoružanja i zabrana pristupa Ukrajine NATO-u. Naravno da je ruski strah od širenja NATO-a na Ukrajinu bio izmišljen i usmjeren samo na propagandni učinak ka nekim kilavim zapadnim i međunarodnim političarima. Vidi se to kristalno jasno od momenta kada su Finska i Švedska pristupile Paktu – ne samo da ruski obrambeni kapaciteti u blizini njihovih granica nisu ojačani nego su značajno smanjeni budući da su velike snage s tog područja poslane na ukrajinsko ratište.
Novi ruski imperijalizam
Kako je moguće okončati ovaj užasni rat koji dnevno ubija i ranjava stotine ljudi i troši enormne ekonomske resurse? Je li eventualna ukrajinska pobjeda, dakle istjerivanje ruske vojske iz njihove zemlje, rješenje problema? U tom slučaju i dalje bi u Moskvi ostao na vlasti opasni, neuračunljivi režim koji njeguje državnu ideologiju sasvim usporedivu s fašizmom i svijetu prijeti nuklearnim oružjem.
Pojava novog ruskog imperijalizma začudila je cijeli svijet. Iako se otpočetka znalo da Putin nije baš neki bajni demokrat, Zapad se prvih godina kladio na njega računajući da je dovoljno čvrst – u usporedbi s Jeljcinom – da se suprotstavi obnovi komunističkog režima. No biti nekomunistom ne znači nužno biti i liberalom – moguće je biti i fašistom. Klatno je, odmičući se od komunizma, otišlo u drugu krajnost i vratilo Rusiju na postavke naprasno napuštene 1917. odnosno na režim cara Nikolaja Drugog. Današnja Ruska Federacija neodoljivo sliči na carsku Rusiju, FSB je preslik NKVD-a i carske tajne službe Ohrane, putinovske patriotske unije bajkera i drugih podsjećaju na crnostotinaške skupine s početka 20. stoljeća koje su se bavile pogromima i mlaćenjem nepodobnih.
Ne bi bilo neobično da je površno obrazovani Putin, u poznoj dobi i dokon, neopterećen brigom za očuvanje vlasti, malo prelistavao velikorusku literaturu i dobio ideju da se upiše kao veliki vođa obnovom teritorija, moći i respekta Ruskog carstva
„Uspjeh“ Putina u prva dva desetljeća vladavine počiva na tome da su njegove tehnike staromodne i fosilne. Napasti brutalnom vojnom silom svoga susjeda je nešto što dolazi iz svijeta analognog a ne digitalnog. Putina su često opisivali kao lukavog i dosjetljivog, za razliku od mnogih zapadnih lidera izgubljenih u vremenu i prostoru, neodlučnih i šlampavih. I stvarno, to je sasvim blizu istini ali taktička lukavost ne isključuje stratešku glupost. Moguće je ukrasti neki predmet vrlo prepredeno i dosjetljivo ali, strateški gledano, taj predmet otimaču uopće ne treba.
Istorijske lekcije
Diktature puno lakše donose odluke jer se ne moraju zamarati demokratskim pregovaranjima, usklađivanjem interesa i strpljivim skupljanjem glasova i podrške. Također diktature mogu imati široku viziju i dugoročnu perspektivu što može biti jako korisno. Diktatori često vjeruju da imaju historijsku misiju i ne štede sredstva niti živote da je sprovode. Putin je vjerojatno, poput većine dječaka koji su rasli pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, bio impresioniran velikim državnicima i vođama koji su predsjedali njegovom zemljom. Nastava historije je bila a često je i danas nevjerojatno staromodna i fokusirana na politiku, ratove i vođe pri čemu su najhvaljeniji oni carevi, kraljevi i vojskovođe koji su pobjeđivali u bitkama i prisvojili svojim državama najveće teritorije. Ne bi bilo neobično da je površno obrazovani Putin, u poznoj dobi i dokon, neopterećen brigom za očuvanje vlasti, malo prelistavao velikorusku literaturu i dobio ideju da se upiše kao veliki vođa obnovom teritorija, moći i respekta Ruskog carstva. Svakako je ciljao na gutanje cjelokupne Ukrajine i njenih više od četrdeset milijuna stanovnika. Njihova bi rusifikacija bila samo sitni detalj u kombinaciji ciljane represije, totalitarnog odgoja i većih plaća financiranih ruskim mineralnim bogatstvom.
Rat bjesni i svakim danom raste broj angažiranih vojnika i oružja. Mir je apsolutno neophodan ali – kada su vojni ciljevi besmisleni – teško dohvatljiv. Ono što se s velikom izvjesnošću može predvidjeti su novi mjeseci ako ne i godine krvoprolića i razaranja. Puno će toga ovisiti o volji Ukrajine da se brani, spremnosti Zapada da je opskrbi oružjem i novcem, snazi i otpornosti ruske ekonomije, trpeljivosti stanovništva…. ali prije svega o mentalnom procesu u glavi jedinog pravog subjekta rata, Putina. Politolozi, geopolitičari, ekonomisti, teolozi i tko sve ne iznijeli su brojne teorije i analize o ukrajinskom konfliktu i pokušali predvidjeti njegov razvoj, no bolna je činjenica za sve društvene znanosti da se tu skoro ništa ne može zaključiti. Znamo da su svi ljudi skloni da u nekom trenutku izgube kompas ali se u demokraciji to ne reflektira previše na politiku. U diktaturi, međutim, osobne mušice postaju smrtonosne.
