isti scenario je primenjen za ubistvo Džona Kenedija.
“Sanjam“ (I have a dream)
Da li se neko seća čuvene američke serije “Koreni“ (Roots, 1977) koja se davno prikazivala u Jugoslaviji i bila veoma popularna među narodom? Bejah tada mlada osoba ali još uvek pamtim koliko su ljudi iz mog okruženja bili šokirani šta se sve događalo tim nesrećnim ljudima, otetih iz Afrike i odvedenih u ropstvo u Ameriku. Pamtim i to, koliko je ta serija u meni lično probudila različita osećanja, od besa, frustracije ali i tuge što su postojali ljudi koji su se toliko okrutno i nehumano odnosili prema drugima koje su smatrali manje vrednim od njih. Mnogo godina kasnije, pogledah tu seriju ponovo sa mojom decom, na koje je takođe ostavila sličan, snažan utisak. Sećam se isto tako, kako sam kada se ta serija završila, pomislio da u to vreme kasnih 70ih godina, sigurno tretiraju Afroamerikance normalno i da oni imaju ista prava kao i svi drugi Amerikanci. Ali tada nije bilo interneta i toliko informacija lako pristupačnih običnim ljudima kao danas, tako da većini naroda izvan Amerike nije bila poznata prava situacija u američkom društvu.
Tada ne znadoh da su Afroamerikanci dobili, barem formalno, sva ljudska i građanska prava tek sto godina nakon završetka Američkog građanskog rata i oslobođenja od ropstva. I da su samo prvih desetak godina od tog rata imali slična prava kao drugi Amerikanci, čak da budu i aktivno uključeni u politiku. Nakon toga su ih opet napravili ekonomski zavisnim građanima drugog reda, posebno na američkom Jugu. Naravno, ubrzo su se pojavile i zloglasne organizacije kao što je Kju-Klus-Klan koji su nemilosrdno progonili Afroamerikance i aktivno učestvovali u linčovanju često nevinih ljudi, kojima se sudilo bez zakona i suda. Takođe, decenijama se sprovodila i politika segregacije, gde su bile posebne škole za belce a posebne za Afroamerikance, posebni toaleti i mnogo drugih različitih vrsta diskriminacije.
Trajalo je to sve jako dugo vremena dok se nije pojavio harizmatični sveštenik Martin Luter King koji više nije hteo da on i ostali Afroamerikanci budu građani drugog reda i žrtve svakodnevnih nepravdi i predrasuda. Ubrzo je King počeo da priča i protiv Vijetnamskog rata ali i ekonomske nejednakosti između siromašnih i bogatih bez obzira na boju kože. E, to je već bilo previše za šefa FBIa, notornog desničara Huvera pa je on je na svaki način želeo da se reši Kinga, proglašavajući ga komunistom i neprijateljem takozvanih američkih vrednosti. Inače, za Huvera je svako bio komunista ko se zalagao za neko humanije društvo, pa i obična radnička prava, koja su danas normalna stvar u svim razvijenim kapitalističkim zemljama.
Sam Huver je isto tako imao neki poseban pik na Martina Lutera Kinga. Kao neku vrstu lične vendete protiv njega kao što je imao i protiv filmske legende Čarli Čaplina. Koji je na sreću napustio Ameriku pre nego bi i on mogao da doživi sličnu sudbinu. Tako da ne verujem da je gospodin King ubijen bez saradnje Huvera i direktnog izvršioca tog gnusnog dela, naročito što je bio praćen i u to vreme kada je ubijen. Velika je ironija u svemu ovome što je Robert F. Kenedi, koji je potpisao nalog za praćenje i prisluškivanje Kinga takođe ubijen 1968 godine, svega dva meseca nakon njegove smrti.
Evo nas sada u 2025 godini, u tehnloški naprednom vremenu. Nažalost, sa razvojem tehnologije nije mnogo porasla ljudska svest kako jedno zaista slobodno, pravedno i demokratsko društvo treba da izgleda.
Svet je još uvek podeljen po rasnim, verskim i nacionalnim osnovama i nikada u istoriji nije postojala veća razlika između bogatih i siromašnih, kada samo 1 odsto svetske populacije drži u rukama skoro 50 odsto svetskog bogatstva. To nam govori da sa našom ljudskom vrstom nešto duboko nije u redu kada pristajemo da bez borbe živimo u takvom svetu. A srećni robovi su najgori neprijatelji slobode, kako je to neko mudro rekao.
Martin Luter King je održao svoj istorijski govor “Sanjam“ (I have a dream) u augutu 1963 na stepenicama pored Linkolnovog spomenika. Ovo su najbolji delovi iz tog inspirativnog govora.
“Sanjam da će se jednog dana ova nacija uzdići i živeti pravo značenje svog kreda: Smatramo da su ove istine očigledne, da su svi ljudi stvoreni jednaki.
Sanjam da će jednog dana na crvenim brdima Džordžije sinovi bivših robova i sinovi bivših vlasnika robova moći da sednu zajedno za sto bratstva. Sanjam da će jednog dana čak i država Misisipi, država koja se guši od vrućine nepravde, koja se guši od vrućine ugnjetavanja, biti pretvorena u oazu slobode i pravde.
Sanjam da će moje četvoro male dece jednog dana živeti u naciji u kojoj neće biti ocenjivani po boji kože već po sadržaju njihovog karaktera.
I kada se ovo desi, i kada dozvolimo da sloboda odzvanja, kada joj dozvolimo da odzvanja iz svakog sela i svakog zaseoka, iz svake države i svakog grada, moći ćemo da ubrzamo taj dan kada će sva Božja deca, crnci i belci, Jevreji i neznabošci, protestanti i katolici, moći da se uhvate za ruke i pevaju rečima stare crnačke duhovne pesme: Konačno slobodni. Konačno slobodni. Hvala Bogu svemogućem, konačno smo slobodni“.
I ja to još uvek sanjam, ali za ceo svet. Da već jednom izađemo iz ovog beskrajnog kruga ratova, nepravde i ljudske patnje i počnemo da svi živimo kao zaista slobodni ljudi.
Koliko volim tekstove na Radaru da čitam, toliko volim i vaše komentare. Svaka vam čast pre svega na pristojnosti i učenosti.
Hvala Milice na ovom lepom komentaru!
Inače, uvek se trudim da napišem neki smislen komentar i iz nekog novog i drugačijeg ugla.
Neki ljudi to ne shvataju, pa ponekad napadaju i vređaju bez pravog osnova, naročito kada se to ne poklapa sa njihovim vrednostima, ideologijama i poimanjem sveta oko njih.
Nema na čemu, hvala vama. Nekad preletim samo komentare, ali kad god ugledam vaš nadimak, obavezno pročitam, uvek nekako dopunite temu, pa čak i ako se možda ne slažem uvek. Baš to i cenim, što nikad ni u jednom vašem komentaru nisam videla nijednu uvredu čak i kada oponirate neistomišljenicima koji umeju da budu vrlo nepristojni. Kada bismo svi tako komunicirali, možda bismo se bolje i razumeli, a svakako bismo svedočili zdravim diskusijama. Svako dobro vam želim i samo nastavite, nekako ste postali neodvojivi deo Radara, a volim da verujem da ovaj sajt ipak čitaju ljudi sa mozgom. Ne računam botove naravno, oni ne čitaju.
Mohamed Ali, bokserski šampion, veliki borac za prava svojih sunarodnika, posetio je Kongo sredinom 1970-ih i bio zaprepašćen tamošnjim siromaštvom. Rekao je tada: „Hvala mom dalekom pretku što se ukrcao na brod“ tj. što je došao u Ameriku.
Piše Sajmon Montefjore u svojoj knjizi „Svet Porodična istorija“ da su robovi bili “glavni vid bogatstva u Centralnoj Africi”. Važila je i izreka „Velika snaga kraljeva Konga bila je u sakupljanju robova“, a navodi i reči istoričara Džona Torntona: „Robovi su bili jedini vid privatnog vlasništva koje stvara prihod, priznat u afričkom zakonu“.
Piše dalje Montefjore o Africi 17. i 18.veka i navodi vladara Ahosu Huegbadžu ratnika iz naroda Fon koji je zarobljavao hiljade robova i prodavao ih Evropljanima. Njegovo kraljevstvo Dahomej (današnji Benin) osnovala su početkom 17.veka tri brata.
Huegbadža je bio treći ahosu (kralj) porodice Aladaksonu, ujedinio je veliki deo naroda Fon, sagradio prestonicu u Abomeju, a svake godine je priređivao festival s vojnim paradama, primanjem danka i ceremonijama Ksvetanu na kojima bi grupi od 500, a ponekad i do 4.000 robova odsecali glave. To su često činile kraljeve telohraniteljke.
Da li će neko da istraži „dokumentaciju“ o tome, ili se svi samo bave Amerikancima? Svi znaju za linčovanje u SAD, postoji i uredna evidencija da je u periodu 1882-1968. linčovano 4.743. ljudi, a samo u jednoj ili dve godine u Africi u toj ceremoniji Ksvetanu bilo je obezglavljeno više robova nego u SAD za 86 godina linčovanja, pri čemu su osobe koje su linčovane često bile krive, dok u afričkom slučaju su ljudi stradavali samo zato što su bili zarobljeni i tretirani kao robovi.
Dragi Aleksandre, sve civilizacije imaju svoju istoriju ropstva, pa i zapadna, naravno. Ali ropstvo u US nije trajalo vekovima, nego ni ceo 1 vek. I ti ljudi nisu bili oteti iz Afrike, nego se njima trgovalo. Zapadna civilizacija je to zabranila, na celu sa GB i US. Dok su mnogi ostali, naprimer Arapi, to radili jos i preko 1 vek dalje. I to na mnogo okrutnije nacine nego Zapad. Gde su potomci tih ljudi danas na neki nacin privilegovani patnjom svojih predaka. Dok na drugim mestima gde se to radilo, potomaca robova ni nema. Zasto? E to je vec malo dublja i jos okrutnija tema. BTW, poneki u Africi i arapskim zemljama i danas trguju sa robljem, jedino sto se to krije.
Martin Luter i Malkolm X, jesu imali različit pristup, ali im je zajedničko što su na isti način ubijeni hicem iz snajpera. Počinioci su ostali nepoznati, tako da su objavljeni operativni dokumenti bezvredni.
Međutim, ti dokumenti svedoče da bi se perjanice demokratije mogle malo pozabaviti demokratijom u svojoj kući pre nego što krenu da je šire po svetu. Baš kao što bi i indijanska plemena koja su opstala, poput Seminola, Koktava, Vrana i drugih, mogla da Trampu postave pitanje imigracije i prava svojine.
nazovite nekad stvari pravim imenom, nisu gaa ubile tajne sluzbe same od sebe, ubila ga je Amerika, Americka drzava, kako njega, tako Kenedija, ne mogu da zalim coveka koji je mastao da popravi dizajnirano drustvo, matriks drustvo, labaratorijski postavljeno, koliko god bio dobar covek i koliko god patio zbog polozaja crnog coveka u rasistickom drustvu, njegova vera nije imala utemeljenje, ko god veruje u demokratski kapacitet nedemokratski dizajniranih drustava, glomaznih totalitarnih rezima taj je sam kriv za svoju sudbinu
isti scenario je primenjen za ubistvo Džona Kenedija.
“Sanjam“ (I have a dream)
Da li se neko seća čuvene američke serije “Koreni“ (Roots, 1977) koja se davno prikazivala u Jugoslaviji i bila veoma popularna među narodom? Bejah tada mlada osoba ali još uvek pamtim koliko su ljudi iz mog okruženja bili šokirani šta se sve događalo tim nesrećnim ljudima, otetih iz Afrike i odvedenih u ropstvo u Ameriku. Pamtim i to, koliko je ta serija u meni lično probudila različita osećanja, od besa, frustracije ali i tuge što su postojali ljudi koji su se toliko okrutno i nehumano odnosili prema drugima koje su smatrali manje vrednim od njih. Mnogo godina kasnije, pogledah tu seriju ponovo sa mojom decom, na koje je takođe ostavila sličan, snažan utisak. Sećam se isto tako, kako sam kada se ta serija završila, pomislio da u to vreme kasnih 70ih godina, sigurno tretiraju Afroamerikance normalno i da oni imaju ista prava kao i svi drugi Amerikanci. Ali tada nije bilo interneta i toliko informacija lako pristupačnih običnim ljudima kao danas, tako da većini naroda izvan Amerike nije bila poznata prava situacija u američkom društvu.
Tada ne znadoh da su Afroamerikanci dobili, barem formalno, sva ljudska i građanska prava tek sto godina nakon završetka Američkog građanskog rata i oslobođenja od ropstva. I da su samo prvih desetak godina od tog rata imali slična prava kao drugi Amerikanci, čak da budu i aktivno uključeni u politiku. Nakon toga su ih opet napravili ekonomski zavisnim građanima drugog reda, posebno na američkom Jugu. Naravno, ubrzo su se pojavile i zloglasne organizacije kao što je Kju-Klus-Klan koji su nemilosrdno progonili Afroamerikance i aktivno učestvovali u linčovanju često nevinih ljudi, kojima se sudilo bez zakona i suda. Takođe, decenijama se sprovodila i politika segregacije, gde su bile posebne škole za belce a posebne za Afroamerikance, posebni toaleti i mnogo drugih različitih vrsta diskriminacije.
Trajalo je to sve jako dugo vremena dok se nije pojavio harizmatični sveštenik Martin Luter King koji više nije hteo da on i ostali Afroamerikanci budu građani drugog reda i žrtve svakodnevnih nepravdi i predrasuda. Ubrzo je King počeo da priča i protiv Vijetnamskog rata ali i ekonomske nejednakosti između siromašnih i bogatih bez obzira na boju kože. E, to je već bilo previše za šefa FBIa, notornog desničara Huvera pa je on je na svaki način želeo da se reši Kinga, proglašavajući ga komunistom i neprijateljem takozvanih američkih vrednosti. Inače, za Huvera je svako bio komunista ko se zalagao za neko humanije društvo, pa i obična radnička prava, koja su danas normalna stvar u svim razvijenim kapitalističkim zemljama.
Sam Huver je isto tako imao neki poseban pik na Martina Lutera Kinga. Kao neku vrstu lične vendete protiv njega kao što je imao i protiv filmske legende Čarli Čaplina. Koji je na sreću napustio Ameriku pre nego bi i on mogao da doživi sličnu sudbinu. Tako da ne verujem da je gospodin King ubijen bez saradnje Huvera i direktnog izvršioca tog gnusnog dela, naročito što je bio praćen i u to vreme kada je ubijen. Velika je ironija u svemu ovome što je Robert F. Kenedi, koji je potpisao nalog za praćenje i prisluškivanje Kinga takođe ubijen 1968 godine, svega dva meseca nakon njegove smrti.
Evo nas sada u 2025 godini, u tehnloški naprednom vremenu. Nažalost, sa razvojem tehnologije nije mnogo porasla ljudska svest kako jedno zaista slobodno, pravedno i demokratsko društvo treba da izgleda.
Svet je još uvek podeljen po rasnim, verskim i nacionalnim osnovama i nikada u istoriji nije postojala veća razlika između bogatih i siromašnih, kada samo 1 odsto svetske populacije drži u rukama skoro 50 odsto svetskog bogatstva. To nam govori da sa našom ljudskom vrstom nešto duboko nije u redu kada pristajemo da bez borbe živimo u takvom svetu. A srećni robovi su najgori neprijatelji slobode, kako je to neko mudro rekao.
Martin Luter King je održao svoj istorijski govor “Sanjam“ (I have a dream) u augutu 1963 na stepenicama pored Linkolnovog spomenika. Ovo su najbolji delovi iz tog inspirativnog govora.
“Sanjam da će se jednog dana ova nacija uzdići i živeti pravo značenje svog kreda: Smatramo da su ove istine očigledne, da su svi ljudi stvoreni jednaki.
Sanjam da će jednog dana na crvenim brdima Džordžije sinovi bivših robova i sinovi bivših vlasnika robova moći da sednu zajedno za sto bratstva. Sanjam da će jednog dana čak i država Misisipi, država koja se guši od vrućine nepravde, koja se guši od vrućine ugnjetavanja, biti pretvorena u oazu slobode i pravde.
Sanjam da će moje četvoro male dece jednog dana živeti u naciji u kojoj neće biti ocenjivani po boji kože već po sadržaju njihovog karaktera.
I kada se ovo desi, i kada dozvolimo da sloboda odzvanja, kada joj dozvolimo da odzvanja iz svakog sela i svakog zaseoka, iz svake države i svakog grada, moći ćemo da ubrzamo taj dan kada će sva Božja deca, crnci i belci, Jevreji i neznabošci, protestanti i katolici, moći da se uhvate za ruke i pevaju rečima stare crnačke duhovne pesme: Konačno slobodni. Konačno slobodni. Hvala Bogu svemogućem, konačno smo slobodni“.
I ja to još uvek sanjam, ali za ceo svet. Da već jednom izađemo iz ovog beskrajnog kruga ratova, nepravde i ljudske patnje i počnemo da svi živimo kao zaista slobodni ljudi.
Koliko volim tekstove na Radaru da čitam, toliko volim i vaše komentare. Svaka vam čast pre svega na pristojnosti i učenosti.
Hvala Milice na ovom lepom komentaru!
Inače, uvek se trudim da napišem neki smislen komentar i iz nekog novog i drugačijeg ugla.
Neki ljudi to ne shvataju, pa ponekad napadaju i vređaju bez pravog osnova, naročito kada se to ne poklapa sa njihovim vrednostima, ideologijama i poimanjem sveta oko njih.
Nema na čemu, hvala vama. Nekad preletim samo komentare, ali kad god ugledam vaš nadimak, obavezno pročitam, uvek nekako dopunite temu, pa čak i ako se možda ne slažem uvek. Baš to i cenim, što nikad ni u jednom vašem komentaru nisam videla nijednu uvredu čak i kada oponirate neistomišljenicima koji umeju da budu vrlo nepristojni. Kada bismo svi tako komunicirali, možda bismo se bolje i razumeli, a svakako bismo svedočili zdravim diskusijama. Svako dobro vam želim i samo nastavite, nekako ste postali neodvojivi deo Radara, a volim da verujem da ovaj sajt ipak čitaju ljudi sa mozgom. Ne računam botove naravno, oni ne čitaju.
Mohamed Ali, bokserski šampion, veliki borac za prava svojih sunarodnika, posetio je Kongo sredinom 1970-ih i bio zaprepašćen tamošnjim siromaštvom. Rekao je tada: „Hvala mom dalekom pretku što se ukrcao na brod“ tj. što je došao u Ameriku.
Piše Sajmon Montefjore u svojoj knjizi „Svet Porodična istorija“ da su robovi bili “glavni vid bogatstva u Centralnoj Africi”. Važila je i izreka „Velika snaga kraljeva Konga bila je u sakupljanju robova“, a navodi i reči istoričara Džona Torntona: „Robovi su bili jedini vid privatnog vlasništva koje stvara prihod, priznat u afričkom zakonu“.
Piše dalje Montefjore o Africi 17. i 18.veka i navodi vladara Ahosu Huegbadžu ratnika iz naroda Fon koji je zarobljavao hiljade robova i prodavao ih Evropljanima. Njegovo kraljevstvo Dahomej (današnji Benin) osnovala su početkom 17.veka tri brata.
Huegbadža je bio treći ahosu (kralj) porodice Aladaksonu, ujedinio je veliki deo naroda Fon, sagradio prestonicu u Abomeju, a svake godine je priređivao festival s vojnim paradama, primanjem danka i ceremonijama Ksvetanu na kojima bi grupi od 500, a ponekad i do 4.000 robova odsecali glave. To su često činile kraljeve telohraniteljke.
Da li će neko da istraži „dokumentaciju“ o tome, ili se svi samo bave Amerikancima? Svi znaju za linčovanje u SAD, postoji i uredna evidencija da je u periodu 1882-1968. linčovano 4.743. ljudi, a samo u jednoj ili dve godine u Africi u toj ceremoniji Ksvetanu bilo je obezglavljeno više robova nego u SAD za 86 godina linčovanja, pri čemu su osobe koje su linčovane često bile krive, dok u afričkom slučaju su ljudi stradavali samo zato što su bili zarobljeni i tretirani kao robovi.
Dragi Aleksandre, sve civilizacije imaju svoju istoriju ropstva, pa i zapadna, naravno. Ali ropstvo u US nije trajalo vekovima, nego ni ceo 1 vek. I ti ljudi nisu bili oteti iz Afrike, nego se njima trgovalo. Zapadna civilizacija je to zabranila, na celu sa GB i US. Dok su mnogi ostali, naprimer Arapi, to radili jos i preko 1 vek dalje. I to na mnogo okrutnije nacine nego Zapad. Gde su potomci tih ljudi danas na neki nacin privilegovani patnjom svojih predaka. Dok na drugim mestima gde se to radilo, potomaca robova ni nema. Zasto? E to je vec malo dublja i jos okrutnija tema. BTW, poneki u Africi i arapskim zemljama i danas trguju sa robljem, jedino sto se to krije.
Martin Luter i Malkolm X, jesu imali različit pristup, ali im je zajedničko što su na isti način ubijeni hicem iz snajpera. Počinioci su ostali nepoznati, tako da su objavljeni operativni dokumenti bezvredni.
Međutim, ti dokumenti svedoče da bi se perjanice demokratije mogle malo pozabaviti demokratijom u svojoj kući pre nego što krenu da je šire po svetu. Baš kao što bi i indijanska plemena koja su opstala, poput Seminola, Koktava, Vrana i drugih, mogla da Trampu postave pitanje imigracije i prava svojine.
nazovite nekad stvari pravim imenom, nisu gaa ubile tajne sluzbe same od sebe, ubila ga je Amerika, Americka drzava, kako njega, tako Kenedija, ne mogu da zalim coveka koji je mastao da popravi dizajnirano drustvo, matriks drustvo, labaratorijski postavljeno, koliko god bio dobar covek i koliko god patio zbog polozaja crnog coveka u rasistickom drustvu, njegova vera nije imala utemeljenje, ko god veruje u demokratski kapacitet nedemokratski dizajniranih drustava, glomaznih totalitarnih rezima taj je sam kriv za svoju sudbinu