Treći mandat Andreja Plenkovića uz pomoć novog koalicijskog partnera Domovinskog pokreta ne znači samo da će Plenković biti uvjerljivo najdugovječniji hrvatski premijer nego će nadmašiti i devet i pol godina vlasti Franje Tuđmana. A HDZ bi tako – uspije li nova vlada dočekati projektirani rok trajanja – vladao do 2028, odnosno 30 godina od ukupno 38 godina demokracije u Hrvatskoj. To je u europskim okvirima i unutar demokratskog kruga zemalja prilično rijedak rezultat, na rubu čudnoga. I ne, nije riječ o izborima koji nisu fer ili su, još gore, pokradeni. HDZ svoju vlast obnavlja na prilično slobodnim i poštenim izborima – isključujući devedesete kada je Madlen Olbrajt znala izbore okarakterizirati kao slobodne ali ne i poštene.
Etabliranje partije
Pa o čemu je onda riječ? Je li se HDZ uspio poistovjetiti sa nekim temeljnim političkim osjećajem, nacionalizmom recimo? Nekakvim konzervativnim vrijednostima? Svatko tko poznaje prilike u Hrvatskoj zna da HDZ nije ideološka stranka iako se katkada zna oglasiti o tim temama kako bi opravdao fluidna očekivanja nekih slojeva svojeg biračkog tijela. Hrvatska demokratska zajednica jest doduše skupina ljudi koji se dugo poznaju, imaju zajednička sjećanja ili vjerovanja da misle isto o nekim temama, ali zapravo, kada bi se ideje stavile na papir, bilo bi velikih iznenađenja.
Najvjerojatniji uzrok uspješnosti HDZ-a i njegove dugovječnosti je ipak prozaičniji – to je stranka vlasti, režimska stranka. Dugi boravak neke stranke na vlasti vodi ka srastanju stranke i države, barem na Balkanu ili na širem europskom Istoku. S vremenom su kičmu vladajuće stranke počeli činiti državni službenici, tehnokrati, karijeristi, zaposleni u javnom sektoru općenito i njihovi klijenti. Zato i bezbrojne afere ne mogu naštetiti HDZ-u jer njegovi birači nisu tu radi ideoloških ili moralnih razloga.
Mnogi su građani Hrvatske dali glas HDZ-u ne zato što je čist i pošten, već zato što je kontraponuda bila jadna ili čak zabrinjavajuća. Plenkovićeva štreberska pozicija koja je Hrvatskoj donela evro, ulazak u Šengen, poboljšanje kreditnog rejtinga i ozbiljan pad nezaposlenosti, izgledala im je povoljnije, uprkos korupciji, nego naklapanja tipova koji ili ne izgledaju sasvim normalni ili su nesvesni fašisti
Povijest režimskih stranaka u Hrvatskoj je prilično duga, tamo negdje od Ljudevita Gaja, prvog nacionalnog preporoditelja. Bila je tu i Narodna stranka, Hrvatsko-srpska koalicija a naposljetku i Hrvatska seljačka stranka nakon sporazuma iz 1939. Stranke su uglavnom počele kao rebelske, opozicijske, ali kasnije su redom znale omekšati, počele činiti ustupke e da bi se poslije etablirale kao režimske. Opozicijska situacija naravno nije lagana, zahtijeva konstantnu budnost, mobilizaciju, troškove i hrabrost za suprotstavljanje vladajućoj nomenklaturi koja je redom oslonjena na državni aparat i njegove moćne resurse. Oduvijek je to bio sukob etabliranih i neetabliranih, sraz države i društva. Nažalost društvo je na Balkanu još od velikih seoba bilo slabašno, siromašno, neorganizirano, rascjepkano, a kada se i nešto pojavilo to bi najčešće naposljetku počelo surađivati sa državom. Sindikati su rijetko bilo neovisni, vjerske zajednice su svojevoljno željele postati državnim institucijama, privatni sektor je bio slab a nerijetko ovisan o natječajima, propisima i drugim državnim instrumentima.
Slaba društva
Za razliku od jezgre Zapada, naši su krajevi bili ultraovisni o državi i njezinim sredstvima i vodstvu. Ako je u Engleskoj Magna Carta Libertatum označavala moć feudalne elite i građana spram kralja, ovdje nema nikakve paralele, osim ako ne smatramo hajdukovanje oblikom otpora državnoj moći. Dakle opoziciji u Hrvatskoj, Srbiji ili uokolo ne stoji u temelju snaga samosvjesnog i organiziranog društva već prije skupine manje-više autentičnih osobnosti koje – dok im traje vitalnost – mogu neko vrijeme izazivati vlast i formulirati određene ideje i programe. U dugoročnoj perspektivi oni se pripitome ili usahnu ostavljajući mjesto novim ljudima i pokušajima ili pak ničemu.
Društvo u Hrvatskoj je toliko slabo i nestrukturirano da uglavnom niti ne doživljava stranke i pogotovu opoziciju kao instrumente u realizaciji svojih interesa. Zato i ne čudi potpuna programska praznina SDP-a, plitki i gotovo humoreskni šovinizam Domovinskog pokreta, klerikalno podilaženje Mosta ili konspirološko haluciniranje usahlog Živog zida. S druge strane, „režimska stranka“ upija racionalnost državnog mehanizma te njegovu organiziranost i disciplinu.
Društvo u Hrvatskoj je toliko slabo da uglavnom ni ne doživljava stranke kao instrumente u realizaciji svojih interesa. Zato i ne čudi potpuna programska praznina SDP-a, plitki šovinizam Domovinskog pokreta, klerikalno podilaženje Mosta ili konspirološko haluciniranje usahlog Živog zida
Mnogi su građani Hrvatske dali glas HDZ-u ne zato što je čist, pošten i zastupnik njima sličnih ideja, već zato što je kontraponuda bila jadna ili čak zabrinjavajuća. Plenkovićeva štreberska pozicija koja je Hrvatskoj donijela euro, ulazak u Šengen, poboljšanje kreditnog rejtinga i ozbiljan pad nezaposlenosti (prvi puta u više desetljeća ispod 100 tisuća) izgledala im je povoljnije – unatoč korupciji – nego tlapnje tipova koji ili ne izgledaju sasvim normalni ili su nesvjesni fašisti. Nakon ovih izbora otklonjena je mogućnost da Hrvatska postane nova Slovačka ili čak Mađarska – s kojima je 800 godina činila zemlje krune sv. Stjepana – i tako ipak opovrgnula nagađanja da ima nečega inherentno toksičnog i autoritarnog na tom prostoru koji je iznjedrio Orbana i Fica. Dakle, Milanović se neće pridružiti zloglasnom dvojcu, a Hrvatska ostaje u „uračunljivom krilu Europe“. No glavni problem slaboga društva nastavit će pratiti politički život u nastupajućim godinama dok god se ne pojavi čudo i stasa nova ekonomija oslobođena državnog nadzora ili neka nova generacija birača koju neće oblikovati etatistički algoritam.
