Opet komunista kao i prethodni. Zato ga drugovi hvale.
Koji su dokazi za Stepinca, Jasenovac i uopšte galamu drugova oko Drugog svetskog rata na ovim prostorima? Čim toliko galame znači da su u pitanju masne laži. Ima neki izvor da nije od strana učesnica u samom ratu? Neki tipa istoričar iz Indonezije?
Drugovi i drugarice ubijali i Srbe i Hrvate. Imali i dežurne svedoke, tipa jedan je bio na 15 mesta istovremeno. „Je l’ ovaj – Jeste – Streljaj“ je bio recept. Mora sociopate sve da uviju u oblandu zakona. Jer u poremećenom, pomračenom komunističkom umu ako je zakonito – onda je opravdano. Nije.
Odličan tekst, svestrana analiza. Nisam znao gotovo ništa od svega ovoga, te zahvaljujem autoru što nas je upoznao sa svim navedenim elementiima izbora novoga pape. Poglavar RKC nije beznačajna figura u međunarodnim odnosima, te svakako treba nastojati da budemo u (bar) korektnim odnosno pristojnim odnosima sa njim. Ionako imamo previše onih koji nas, najblaže rečeno, ne vole.
Što se tiče Stepinca, mislim da je čitava situacija malo složenija nego što se nama predstavlja (po pravilu, iz dnevnopolitičkih razloga). Smatram da nema nikakvih relevantnih materijalnih dokaza da je patološki mrzeo nas Srbe. Na kraju krajeva, čovek je bio dobrovoljac na solunskom frontu. Bio je to više nekakav sticaj nesrećnih istorijskih okolnosti, nego njegova iskrena privrženost ustaškom pokretu. Verovatno je mogao mnogo više da učini u smislu zaštite našeg tamošnjeg pravoslavnog življa, ali mu to pretpostavljam prosto nije bio prioritet (niti je hteo da se zamera Paveliću zbog nas Srba). S druge strane, ni partizanske jedinice u Hrvatskoj do kraja rata nisu ni probale da oslobode logor Jasenovac, iako su većina boraca u tzv. NOP činili upravo Srbi. Poznat je i sporazum o saradnji zaključen između ustaša i komunista, u robijašnici Sremska Mitrovica, potpisnici su bili Mile Budak i Moša Pijade. Valjda u tim smutnim vremenima jednostavno nikome nije bilo stalo do srpskih života, osim naših nacionalnih snaga (i u Srbiji, i van Srbije). Nažalost, naša istoriografija je decenijama u ideološkim okovima, te se relativno malo zna i piše o nepočinstvima KPJ. Što je i razumljivo, ako imamo u vidu da se i dan danas na vlasti nalaze njihovi derivati odnosno recidivi.
U svakom slučaju, mislim da smo i imali, i imamo prečih problema od „svetačke“ sudbine tamo nekog hrvatskog kardinala. Ali, ovaj naopaki i izopačeni režim uvek vrlo rado poteže krajnje nebitne teme, valjda da se Vlasi konačno ne dosete šta im valja činiti.
Opet komunista kao i prethodni. Zato ga drugovi hvale.
Koji su dokazi za Stepinca, Jasenovac i uopšte galamu drugova oko Drugog svetskog rata na ovim prostorima? Čim toliko galame znači da su u pitanju masne laži. Ima neki izvor da nije od strana učesnica u samom ratu? Neki tipa istoričar iz Indonezije?
Drugovi i drugarice ubijali i Srbe i Hrvate. Imali i dežurne svedoke, tipa jedan je bio na 15 mesta istovremeno. „Je l’ ovaj – Jeste – Streljaj“ je bio recept. Mora sociopate sve da uviju u oblandu zakona. Jer u poremećenom, pomračenom komunističkom umu ako je zakonito – onda je opravdano. Nije.
Odličan tekst, svestrana analiza. Nisam znao gotovo ništa od svega ovoga, te zahvaljujem autoru što nas je upoznao sa svim navedenim elementiima izbora novoga pape. Poglavar RKC nije beznačajna figura u međunarodnim odnosima, te svakako treba nastojati da budemo u (bar) korektnim odnosno pristojnim odnosima sa njim. Ionako imamo previše onih koji nas, najblaže rečeno, ne vole.
Što se tiče Stepinca, mislim da je čitava situacija malo složenija nego što se nama predstavlja (po pravilu, iz dnevnopolitičkih razloga). Smatram da nema nikakvih relevantnih materijalnih dokaza da je patološki mrzeo nas Srbe. Na kraju krajeva, čovek je bio dobrovoljac na solunskom frontu. Bio je to više nekakav sticaj nesrećnih istorijskih okolnosti, nego njegova iskrena privrženost ustaškom pokretu. Verovatno je mogao mnogo više da učini u smislu zaštite našeg tamošnjeg pravoslavnog življa, ali mu to pretpostavljam prosto nije bio prioritet (niti je hteo da se zamera Paveliću zbog nas Srba). S druge strane, ni partizanske jedinice u Hrvatskoj do kraja rata nisu ni probale da oslobode logor Jasenovac, iako su većina boraca u tzv. NOP činili upravo Srbi. Poznat je i sporazum o saradnji zaključen između ustaša i komunista, u robijašnici Sremska Mitrovica, potpisnici su bili Mile Budak i Moša Pijade. Valjda u tim smutnim vremenima jednostavno nikome nije bilo stalo do srpskih života, osim naših nacionalnih snaga (i u Srbiji, i van Srbije). Nažalost, naša istoriografija je decenijama u ideološkim okovima, te se relativno malo zna i piše o nepočinstvima KPJ. Što je i razumljivo, ako imamo u vidu da se i dan danas na vlasti nalaze njihovi derivati odnosno recidivi.
U svakom slučaju, mislim da smo i imali, i imamo prečih problema od „svetačke“ sudbine tamo nekog hrvatskog kardinala. Ali, ovaj naopaki i izopačeni režim uvek vrlo rado poteže krajnje nebitne teme, valjda da se Vlasi konačno ne dosete šta im valja činiti.