Ako je suditi po osvojenim glasovima i izborenim mandatima u Hrvatskom saboru, te kako će vjerojatno izgledati nova vlast, a time i nova vlada, Hrvatska je na proteklim izborima, 17. aprila, skrenula udesno. Rezultat je to, po nekima najdosadnije kampanje, a po nekima najbizarnijih izbora za Hrvatski sabor. Na to jasno ukazuje 61 osvojeni mandat Hrvatske demokratske zajednice, 14 mandata Domovinskog pokreta (nacional-populističke desnice, iznikle iz HDZ-ove desnice), potom 11 MOST-a, desno-centrističke stranke nacional-religioznog karaktera. Lijevi centar predvođen SDP-om osvojio je 41 mandat, a lijevo Možemo! 10 mandata. Ostalih pet mandata izborenih u 10 teritorijalnih izbornih jedinica izborile su stranke centra regionalne i liberalno-demokratske orijentacije.
Da te brojke relevantno odražavaju stanje u hrvatskom biračkom tijelu govori i činjenica da je na izborima glasalo 62 posto birača. Ako se uzme u obzir da je na biračkim spiskovima 3.773.000 birača (od kojih 223.300 u dijaspori), što je za 127.000 manje nego 2020. godine, ipak je riječ o pola milijuna osoba više nego što Hrvatska ima stanovnika po popisu iz 2021. godine. Dakle, realno bi se moglo reći da je izlaznost dosegla oko 70 posto, tek nešto manje od 3. januara 2000. godine, kada je pobijedila koalicija predvođena SDP-om Ivice Račana. Na listama je najmlađa žena imala 18,5 godina, a najstarija 87, dok je među muškarcima najmlađi imao 18, a najstariji čak 90. Prosjek kandidata bio je 50,7 godina i stariji za dvije godine od onog 2020., što odgovara i starenju hrvatskog društva, čiji je prosjek između 42 i 46 godina. Ipak, na listama nije bilo zapriječenih 40 posto žena, što neke stranke, poglavito desne orijentacije nije brinulo pa je tako i HDZ morao platiti kaznu. Kao zanimljivost vrijedi spomenuti da se glasalo gdje god se moglo. Primjerice u Jastrebarskom u vinskom podrumu, u Virovitici u veterinarskoj stanici, a u Donjem Miholjcu u kapelici dvorca.
Kampanja ruralnog populizma
Kampanju za izbor 11. saziva Sabora obilježila je odluka predsjednika Republike Zorana Milanovića da izbori budu u radni dan, a potom je dodatni šok proizveden njegovom odlukom da se kandidira za premijera na listi SDP-a. To je izazvalo pravi nered na političkoj sceni. Ustavno-pravni stručnjaci su osporili legalnost njegove takve odluke, a osudio ju je i Ustavni sud, zabranivši SDP-u da Milanovića spominje kao kandidata. Ipak, kratkotrajni efekt je postignut, bezlični, tromi SDP je na trenutak dobio krila. Njegovi glasači potaknuti transmisijom oduševljenja bezidejnih stranačkih veterana požurili su mu dati podršku. Rejting stranke je poletio u nebo i na trenutak se približio onome vladajućeg HDZ-a. Na trenutak je u toj retorici izgledala zavodljiva i njegova priča o „vladi nacionalnog spasa“ i „trećoj republici“. A onda je polako dolazilo do zasićenja.
Milanovićeva retorika nije odbila birače toliko koliko igra na jednu kartu koja nije bila dovoljna. Možda da je Milanović dao ostavku bi priča tekla drugačije
Prvo petljavinom oko legalnosti kandidature, a potom sve većom odbojnošću spram Milanovićeve retorike, koji nije birao riječi, nazivajući primjerice HDZ „gangsterskom bandom“, ili pak „praznom tikvom bez karaktera – osim lopovskog“. To je dovelo do eskalacije primitivne logoreje u političkom prostoru u kojoj je prednjačio hrvatski predsjednik, valjda smatrajući da tako održava tonus biračkog otpora i protesta spram HDZ-a. Tu primitivizaciju je ugledni prevoditelj i urednik Marko Grčić nazvao ruralnim populizmom, objašnjavajući da je takva retorika hrvatskih političara u stvari prilagođena političkom ambijentu, u kojem se govornici prilagođavaju najširoj publici, a ti koji ih slušaju su uglavnom ruralizirani stanovnici. Također, počela su se postavljati i pitanja o tome zašto „vlada nacionalnog spasa“, kada društvo nije u izvanrednoj situaciji te što je to „treća republika“, osim najavljenog masovnog smjenjivanja svih hadezeovaca i njihovih hapšenja.
Levica izgubila izbore na početku
U toj kakofoniji u kojoj se polako počelo pitati i kakva bi to bila vlada koju bi formirao Milanović, sve je jasnije bilo da bi njen značajan dio činile stranke desnice, kao i eventualni zastupnici iz dijaspore u što je Milanović uložio velike napore masovno odlikujući brigade HVO-a. To je polako otvaralo i svijest da su razlike između mogućih koalicijskih partnera tolike da takva vlada jednostavno ne bi mogla uopće profunkcionirati. Ipak, uvjeren u svoju misiju, koju su mu titrali pajdaši sa zagrebačkog Iblerovog trga, gdje je sjedište SDP-a, Milanović je nastavljao kao bager. Tako u intervjuu RTL-u nije osporio problem, već je rekao samo da će to biti teško, ostavljajući jasan dojam da ne misli odustati od svog nauma. On bi moguće savez najradije pravio sa HDZ-om, s obzirom na programsku bliskost tih stranaka, koji predstavlja politički paradoks. Naime, HDZ je bliži SDP-u od Domovinskog pokreta i MOST-a. Međutim taj „brak“, koji bi sličio njemačkoj crveno-crnoj koaliciji priječi predodžba o impregniranosti vladajuće stranke korupcijom, zbog čega je HDZ i osuđena, a zbog pritiska slično uvjetovanog Plenkovićevu vladu je u proteklih osam godina napustilo 30 ministara. Drugi problem je Milanovićev odnos sa Plenkovićem. Njihov međusobni odnos, potenciran Milanovićevom željom da bude prvi je i doveo do personalizacije izbora. Kampanja koju je nametnuo Milanović, mobilizirala je ne samo lijeve nego i desne birače. To je dovelo do personalizacije izbora, odnosno snažnog opredjeljivanja birača za jednog od njih dvojice. U tome su pometene sve male stranke, a SDP je tu izgubio više, jer se nije na vrijeme postavio blokovski, već je prihvaćanjem Milanovića pokazao vlastitu nemoć, a strankama ljevice izvan koalicije (Socijaldemokratima, RF-u, s kojima bi osvojili poneki mandat više), zatvorio prostor. Kao što reče Lav Tolstoj, partija se gubi već kod otvaranja. U tom smislu se može kazati da retorika Zorana Milanovića nije odbila birače toliko koliko igra na jednu kartu koja nije bila dovoljna. Možda da je Milanović dao ostavku priča bi tekla drugačije, ali on to nije uradio.
Sve to je dovelo do toga da se koalicija predvođena SDP-om počela raspadati. Prvi udar joj je zadao sam Peđa Grbin odstranivši Radničku frontu, jedinu lijevu stranku, pod pritiskom liberala. Potom su ti isti liberali napustili njega shvatiši da će bolje profitirati u samostalnom bloku odvojeni od Milanovića. Grbin je tako ostao usamljen sa strankama koje su u biti bile one man show, osim splitskog Centra, liberala, koji su ostali sami, ali su se u tim okolnostima dobro „prodali“ i na kraju najbolje prošli, jer je u Sabor ušao predsjednik i splitski gradonačelnik Ivica Puljak, koji je ubacio i svoju žeu Marijanu. Cijena koju je SDP platio radi privida koalicije je velika i tek će se obznaniti u narednom periodu, kada će, u slučaju izvjesnog neuspjeha osnivanja vlade tzv. nacionalnog spasa, doći do novih unutarstranačkih trvenja koja su se već snažno ispoljila u vrijeme sastavljanja lista, zbog nezadovoljstva mlađih i vrlo perspektivnih stranačkih kadrova iz Dalmacije, sjeverne Hrvatske i Rijeke.
Spasavanje Peđe Grbina
Iako se predsjednik SDP-a Peđa Grbin hvata za slamku pozivajući se na moguće pregovore sa strankama koje su tokom kampanje prozivale HDZ zbog korupcije i nepotizma, među kojima su i one sa desnog spektra, šanse da se tako nešto ostvari su minimalne. Grbin pritom najavljuje pregovore čak duge mjesecima, valjda svjestan da je u pitanju i njegova fotelja predsjednika stranke. Naime, za formiranje zajedničke vlade trebaju, osim navedenih stranaka s lijeve strane i zastupnici nacionalnih manjina. Domovinski pokret je jasno kazao da ne želi u vladu u kojoj će biti Srpska samostalna demokratska stranka Milorada Pupovca, a da je zajedništvo sa Možemo! „nemoguća misija“. Svjesni svoje pozicije i ne želeći snositi odgovornost za neostvarivanje glavnog cilja svih oporbenih stranaka, a to je rušenje HDZ-a s vlasti, Sandra Benčić, koordinatorica Možemo! je iznijela prijedlog po kojem bi svi oni (njena stranka i desnica) podržali manjinsku vladu SDP-a. Poentirala je svojevrsnom moralnom ucjenom pozivajući desnicu da održi obećanje dato tokom kampanje svojim biračima da će rušiti HDZ.
Verovatnije je da će Domovinski pokret podržati HDZ. Predsednik te stranke Ivan Penava, inače vukovarski gradonačelnik je već u izbornoj noći nagovestio takvu mogućnost
Iako to možda lijepo i principijelno zvuči, politika je ipak samo instrument za provođenje vlastitih ciljeva i interesa i u tom smislu umijeće mogućeg, pri čemu se onda često zanemaruju moralni obziri, pogotovo ako se oni mogu prikriti celofanom viših nacionalnih interesa, što na ovim prostorima gledamo već tridesetak godina. Stoga je vjerojatnije da će Domovinski pokret podržati HDZ. Naime, predsjednik te stranke Ivan Penava, inače vukovarski gradonačelnik je već u izbornoj noći dao naslutiti takvu mogućnost. Naime, na novinarsko pitanje o mogućoj suradnji s HDZ-om Penava je prvo pokušao izbjeći odgovor. Novinar je inzistirao podsjećajući ga na nedavne riječi premijera Andreja Plenkovića, izgovorene na političkom aktivu zagrebačkog HDZ-a, a čega snimku je objavio tjednik Nacional. Tom prilikom Plenković je rekao da bi i njegova pokojna baba mogla biti gradonačelnica Vukovara, a za Domovinski pokret je kazao da su to „kvarni, zli ljudi, s kojima nećemo imati posla“ te da se ne treba zavaravati s onim „joj, to su desni, naši Hrvati. Nisu. Oni su srušili Kolindu Grabar Kitarović, sutra će i nas“, bio je kategoričan Plenković. Penava je na to samo kazao kako to ne zaboravlja, ali da će se stranka rukovoditi nacionalnim interesima. Prostor suradnje otvorenim je ostavio i Mario Radić, Penavin zamjenik, slavonski poslovni čovjek, suvlasnik trgovačkog lanca PEVEX, za kojeg smatraju da je jedna od sivih eminencija stranke, koju zbog povezanosti s hrvatskim najbogatijim tajkunom Pavlom Vojnovcem mnogi analitičari nazivaju „poslovno-političkim projektom“ i „trgovačkim društvom“, a to je onda sasvim dovoljno da se prioritet poslovnih vizija nametne onim moralno obećavajućim.
Uloga manjina
U slučaju takve kombinacije, gdje bi višim nacionalnim interesom, te nastavljanjem HDZ-ove politike „stabilnosti i sigurnosti“ bilo objašnjeno koaliranje, nacionalne manjine koje imaju ukupno osam mandata, ne bi ušle u vladu, zbog vjerojatnog solidariziranja sa Pupovčevim SDSS-om, ali bi ju podržali iz parlamenta. Naime, Plenkovićeva vlada je u proteklih osam godina široko odriješila kesu te kroz Operativne programe izdašno financirala projekte manjina, od onih kulturno-obrazovne prirode, do obnove i podizanja društvenog i ekonomskog standarda, što se primarno odnosi na Rome i Srbe.
Kako bilo, Hrvatska danas ima opciju dviju vlada. Jednu bi vodio Milanović, a drugu Plenković, s tim da bi, kako kaže politički analitičar profesor Žarko Puhovski, jedna i to Milanovićeva, bila desnija, jer bi u njoj bili Domovinski pokret i MOST, te bi „za nekog s ljevice to bila situacija izbora između Scile i Haribde“. Ljevica, prvenstveno SDP, kao najjača, nominalno stranka lijevog centra, a u biti prije liberalno-demokratska stranka centra, se stoga mora pogledati u ogledalo i otvoreno reći da se proteklih osam godina nije dobro radilo. Da nisu „izbacili“ atraktivne i prepoznatljive programe i ljude koji bi te programe nosili. Ne napravi li to u vrlo kratkom vremenu nego se ostane zanositi mogućnošću formiranja koalicijske vlade s desnicom, ne može očekivati svjetliju perspektivu. A ove godine je još čekaju izbori za Evropski parlament i kao kruna svega izbori za predsjednika Republike. Bit će zanimljivo hoće li i u tom slučaju stati iza mesijanskog Zorana Milanovića.
