Ne samo što su tabloidi obavestili naciju da je generalni štrajk potpuno propao, već je i predsednik Vučić našao vremena da iz Davosa izbroji tačno 98 škola u obustavi rada prethodne nedelje. A kada dva tako pouzdana izvora informacija kažu da je nešto propalo, a potom i Ministarstvo prosvete izvuče još trijumfalniji podatak da samo tri odsto škola nije radilo, bilo bi očekivano da se ministarka Slavica Đukić Dejanović na miru posveti svom verovatno plaćenijem poslu – tešenju estrade na sofi Blic televizije. Ne da učestalo preti da „Zakon mora da se poštuje, jer njegovo kršenje povlači određene posledice“ i huška prosvetnu inspekciju da što pre proizvede te posledice. A još manje da joj se u tome pridruži sada već bivši premijer Miloš Vučević („Ako to neko bude radio, mora da bude svestan da će snositi posledice“), kao da je vlada kolektivno počela da ceni istraživanja Crte, po kojima je čak 68 odsto srednjih škola i 48 odsto osnovnih bilo u nekom obliku obustave rada.
Horskom „budite spremni na posledice“ pridružio se i Aleksandar Vučić, i dodao ličnu opasku: „Da vi ucenjujete decu i da ne mogu da uče zato što imate političke aspiracije, to je toliko bolesno“. I dok bi bilo dosta neobično da – kakvi god da su procenti – Vučić propusti priliku da i on nekom pripreti, ono što niko nije mogao da predvidi je da će prva posledica (koja uopšte nije bolesna) biti iscrtavanje crvenog srednjeg prsta po školskim dvorištima, kao neke vrste putokaza prosvetnim inspektorima čije je postupanje usledilo.
Iako javnost nije mogla da vidi konkretnu preporuku koju je Ministarstvo prosvete uputilo inspektorima ne bi li obezbedilo „jednoobraznost u postupanju u slučajevima kada je najgrublje prekršen zakon“, o njenoj suštini smo saznali iz otvorenog pisma Ivane Atanacković i Ružice Tapavički, prosvetnih inspektorki iz Zrenjanina.
Zadirući u samostalnost inspektora, Ministarstvo je unapred utvrdilo i šemu zapisnika o inspekcijskom nadzoru i mere koje treba naložiti ustanovama, i to takve koje bi po mišljenju inspektorki dovele do administrativnog kolapsa, a njihovo sprovođenje „obesmislilo smisao postojanja i funkcionisanja prosvetne inspekcije, te značajno narušilo ugled i poverenje u nju“. Naime, ukoliko se utvrdi da je zaposleni u nezakonitoj obustavi rada, jedina mera je prestanak radnog odnosa, a u situaciji u kojoj je većina kolektiva u obustavi došlo bi se do situacije u kojoj više ne bi bilo koga da izvodi nastavu.
U ovom trenutku, lopta je u dvorištu direktora škola koji su nadležni za pokretanje disciplinskih postupaka. I dok su neki od njih spremni da stanu u zaštitu kolega, drugi su se pridružili Ministarstvu u vršenju pritisaka na zaposlene
Ističući da su inspektori dužni da vode računa o javnom interesu, Atanacković i Tapavički su upozorile da bi se postupanjem na taj način dovelo u pitanje funkcionisanje celokupnog procesa obrazovanja. I zaključile da je pored profesionalnih razloga, njihovo obraćanje motivisano i etičkim, odnosnom obavezom „da kao ljudi i građani ove zemlje ne podlegnemo pritiscima i najavama putem medija ’da će inspekcija raditi svoj posao’, nego da zajedno sa ostalim građanima, učenicima, studentima i ljudima koji ih uče, budemo aktivni učesnici u uspostavljanju pravednog društva, lišenog korupcije i nepravde, u kome se zakoni neće primenjivati samo u odnosu na određena lica i u određenim situacijama“.
Ministarstvo se nije osvrnulo na iznetu argumentaciju, a još manje razmislilo o ideji da bi moglo da radi na uspostavljanju pravednog društva umesto što zastrašuje zaposlene u prosveti, a jedini odgovor bilo je (čini se – sa žaljenjem) konstatovanje da su Atanacković i Tapavički gradske inspektorke, zbog čega moraju da prepuste gradu Zrenjaninu da proceni njihove postupke.
A potom je poslalo još jedan dopis, ovoga puta direktorima kojima je ukazano da zaposlenima u zakonitom štrajku sa skraćenim časovima sleduje smanjena plata, dok u nezakonitoj obustavi rada nemaju uopšte pravo na platu – i da shodno tome unesu podatke za januarski obračun. Drugim rečima, imajući u vidu procenat škola u kojima je obustavljena nastava, postoji mogućnost da država za januarsku platu nastavnika potroši manje sredstava iz budžeta nego pre nominalnog povećanja od 11 posto, što je jedina „pobeda“ sindikata koja za sada treba da stupi na snagu.
Usledila je reakcija rektorskog kolegijuma Univerziteta u Beogradu, koji je istakao da se najavljuju sankcije „ni ne pominjući sprovođenje postupaka, pravo na pravno sredstvo i sudsko preispitivanje rešenja“, a sve to uz „prejudiciranje pravnog ishoda i neprimeren ton, vršeći time pritisak na nastavnike koji koriste svoja ustavna prava“. Istim povodom su se oglasili i profesori Filozofskog fakulteta smatrajući da su pretnje otkazima i smanjenjem plate izraz nespremnosti da se sаgledаju okolnosti koje su dovele do protestа studenаtа i prosvetnih rаdnikа, a koje se duže od decenije prenebregаvаju.
A da je suština protestne obustave rada u školama prevazišla pitanje visine plata, smatra i Jelena Jerinić, profesorka Pravnog fakulteta Univerziteta Union i članica pravnog tima Zeleno-levog fronta koji je ponudio pomoć prosvetnim radnicima.
Ukoliko se utvrdi da je zaposleni u nezakonitoj obustavi rada, jedina mera je prestanak radnog odnosa, a pošto je većina kolektiva u obustavi, došlo bi se do situacije u kojoj više ne bi bilo koga da izvodi nastavu
„Ministarstvo pokušava da se fokusira isključivo na radnopravne aspekte, ali nastavnici na taj način izražavaju svoje mišljenje i praktikuju slobodu okupljanja, koji su garantovani Ustavom Srbije, ali i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Naravno, prosvetni radnici imaju i zahteve koji se tiču plata, ali sad su ih stavili po strani zato što su odlučili da se bore za šire društvene ciljeve. Zato to više nije samo u sferi radnih prava, a Evropski sud za ljudska prava i njegova praksa su po ovim pitanjima jasni. Prava na slobodu izražavanja i slobodu okupljanja mogu biti ograničena samo ukoliko postoji jasan zakonski osnov i legitimni cilj, koji može da bude jedino u vezi sa zaštitom zdravlja i života ljudi, odbrane nacionalne bezbednosti… Moramo na neki način da pomognemo prosvetnim radnicima, zato što nose ogroman teret ovih protesta i zapravo su se najviše i žrtvovali u svojoj solidarnosti sa studentskim zahtevima, i smatramo da na tome može da se bazira njihova pravna zaštita u eventualnim postupcima“, kaže Jerinić.
Naravno, put do eventualnog traženja pravde u Strazburu je dug i podrazumeva da se prvo povedu radni sporovi u Srbiji, a potom i iscrpe sva domaća pravna sredstva. U ovom trenutku, lopta je u dvorištu direktora škola koji su nadležni za pokretanje disciplinskih postupaka. I dok su neki od njih spremni da stanu u zaštitu kolega (poput Nebojše Novovića iz beogradske OŠ „Vlada Aksentijević“ koji je izjavio „Pre bih visio u školi kao guma na reklami ispred vulkanizerske radnje, nego što bih kaznio kolege koji štrajkuju“), drugi su se pridružili Ministarstvu u vršenju pritisaka na zaposlene.
„Mi do sada nismo dobili informacije da je neko zaista pokrenuo disciplinski postupak, ali spremni smo i na te situacije. Za sada, tamo gde se direktori tako ponašaju, sve je i dalje na nekim pretnjama, pozivima da se zaposleni pismeno izjasne o nekim stvarima o kojima nemaju obavezu da se izjasne… Kada vam se traži nešto što je nezakonito, prvi pravni savet je da tražite to napismeno sa jasnim zakonskim osnovom. Kada taj osnov ne postoji, onda posle ni ne dobijete taj pisani nalog. Ali mislim da vlast ne može da uđe u tu vrstu masovnih otpuštanja, ne samo što u našoj zemlji baš i nema ljudi koji su toliko željni da rade u školama, nego zbog toga što bi to stvorilo dodatnu lavinu nezadovoljstva“, kaže Jerinić.
Ali svakako može da još malo podiže tenzije, pa je tako Vučić pretnjama „posledicama“ iz Davosa, već pridodao i najavu „hiljada tužbi“ protiv škola, na kojima će da rade „veliki, važni advokatski timovi“, a koje će podnositi roditelji zato što im deca nisu imala nastavu, dok će država sve morati da plaća. Kako bi rešenje Ministarstva prosvete koje podrazumeva otpuštanje već deficitarnog nastavnog kadra omogućilo da se takav scenario predupredi – nije objasnio.