Има нас пуно са оваквим мислима и сличном животном причом .Сад нас доживљавају као слуге некадашњег режима и убице
Moj brat iz Niša, 20godina , bio, preživeo. Imao sreću. Nema vidljive ožiljke, one unutrašnje vešto krije. A znate li koliko je ZASLUŽNIH i pre i posle bombardovanja dobilo stanove, njihova deca stipendije, i privilegije. JER SU GLASNI. A vi , borci sa Kosova , tamo naučili biti nevidljivi, pa se nastavilo i u miru.
Specijalcima i diverzantima se nikad ne veruje jer opasni su to i za.ebani likovi ali opet Simonović je bio dete u tom periodu pa treba razumeti želju za samodokazivanjem,hrabrošću i posebnošću i moj respekt što se toga tiče…
Ali oni koji su vodili ratnohuškačku politiku u to vreme,oficiri koji su rukovodili operacijama na terenu sam vrh države,državna bezbednost je bio šljam i bagra koja bi zavadila dva oka u glavi.
Pogotovo jer se radilo o CIA-inim podguznim muvama.
Operativcima koji su njihova idejna rešenja sprovodili u praktične zločine na terenu podižući i onako bogatu i profitabilnu ratnu industriju oružja,droge,trgovine ljudima i naftnim derivatima na veoma visok nivo bez skrupula ili znakova empatije prema civilima ili nedužnim posmatračima njihovi orgijanja po Balkanu 90-ih.
Nego sta kaze ovaj nas Rambo,jel imao i on herojskih akcija 1999.u okviru operacije „Potkovica“,koliko je sela raselio,koliko albanskih civila proterao,zna li se broja?
Koliko god je , malo je. Da je sreće da su otišli preko Prokletija, kad beše Rankovića.
Ništa time nebi dobili..
Samo više kameniti čukara,dubodolina i vuko.ebina vrat da polomite..
Kad ste prodali najbolji deo zemlje Arapima PKB baš bi procvetali šiptarske drače da se nagrabate???
Kao ponosni bivsi redovni clan 72 specijalne brigade drago mi je sto ona i dan danas postoji.Mart 93 na 94 pancevo i avala
Sa dosta stvari u tekstu se slažem,ali Crvenu beretku nisi ‘93 nosio među prvima jer smo je ponosno nosili mnogo ranije.Samo toliko.
Ma on je najposebniji, da ne zaboravimo Zato je ili prvi ili jedini. I sad nam ovde pise svoju egoisticnu autobiografiju
Skoro nisam procitao ovakav tekst. Zar ovakvih jos ima medju nama? E, i da, stvarno bi bilo lepo da se mikino raspolozenje popravi.
Dirljiv tekst, pisan iz dubine duše.
Predraga sam znao iz Studenjaka, sa basket terena na Bežanijskoj kosi. Ćao, ćao . Ništa posebno. Verovatno me se i ne seća.On „pandur“ , ja “ zubar“ . Poslednji put uživo sam ga video neke 97 ili 98, haos kod Opštine Novi Beograd, ne rade autobusi, kolaps . “ Brate, ‘ajde da uzmemo taksi da podelimo troškove“ kaže .
“ Nemam ni dinara“. Ode Predrag sam.
Pre 2-3 godine sam ga par puta video na N1 ili Novoj dok je pričao o golgoti koju je prošao radeći u MUPu. I tad se setih svega, i basketa i Studenjaka .
I shvatih koliko čoveka nisam poznavao. Čestit i pošten , jedan od onih koji sve ove državne sisteme drže na svojim leđima .
Svaka čast, gospodine Simonoviću.
Nema smisla ni pisati o tome što smo prošli.Bezbroj vojnih vežbi,jedno učešće u ratu i još jedno višemesečno učešće u ratu koje u knjižici upisali kao vojna vežba oni koji su svoja dupeta uvalili u birokratske institucije zvane vojni odseci.Vojna knjižica,kartica,pločica,ostaće u nekoj fioci koji će neko posle mnogo godina izvrnuti i baciti u smetlište.Jedan sam od onih koje se država seti kad joj trebaš i šutne te kad se frka završi i kolona se okrene naglavačke.JBG plašim se da će mnoga sećanja,rovovi,krv,znoj, uspomene i boračke priče ostati neispričane i otići zauvek sa nama u večna lovišta.
Pa evo i moje priče. 1991 stiže poziv
koji pokojni otac prihvata (ja sam bio
na zadnjoj godini studija) i zove me
da mi kaže šta je uradio i da je na meni da odlučim. E sad ima jedan tvist
u ovome otac je bio pripadnik JNA
( ne neki visoki čin) – videli smo šta
se sprema a ja sam tada bio dosta nepodnišljiv i prebacivao sam da je
zemlja upropaštena a da vojska ima
status belog medveda iako ja isto
trula i korumpirana. On odlazi kao
dobrovoljac ( bio je tada u invalidskoj)
uz zahtev da zameni nekog na studijama na jednu ja se odazivam
i odlazim na drugu stranu. Majka dobija nervni slom ( jedinac sam pa
je ostala samakući da čeka). Zašto sam otišao? Možda nešto kao bušido
ali individualno ovu zemlju sam
prezirao tada kao i sada. Da li bi nešto
promenio? Možda bi za nijansu bio
blaži prema ocu – mislim da je moje
lajanje (uopšteno doduše ali on je
sebe smatrao saučesnikom kao da je bio Mamula lično) dosta doprinelo
infarktu koji ga je pokosio za vreme
drugog mog „vojevanja“ 1999. Da li mi
nešto treba? Pa ne ali Vučić, Vulin, Šešelj i ostala govna na doživotnoj bi
me malo popravilo raspoloženje.
Ni praznina ni otupljenost, vec ponos koji svako treba da oseca ko je cast i slobodu pretpostavio zivotu. Ziv nam bio junace!
Dva puta bio. Jednom na Trebinjskom ratištu, drugi put na Kosmetu. Legitimaciju nemam, piše mi samo vojna vežba. Ne mogu ni o čemu da pišem….samo praznina…otupljeniost
Како оно беше – топови, волови, синови … знате већ. Ево, гледам ове коментаре. И то је то. Овај један је дезертирао, искористио прилику. И понео 2000 марака. Неко други исто, али уз марке царинику у џеп. Знам лично људе који су тако побегли. А неко није имао пара. И тако … Оне жваке о патриотизму окачите мачки о реп. Људи су ишли јер су морали, јер су их силом терали. Сада су им увалили неке безвредне пластичне картице и – колико видим – попуст за комуналије?! А дезертери? Еј, знам их доста, ниједан није завршио пред било каквим судом, о затвору да и не говоримо. Баш напротив, ослобођени сви и то чак и они који су бежали из војске од 2000-2010. Сви! Сада све то чита неки млад човек, сабира 2 и 2 … и шта мислите, ко ће се одазвати у неки следећи рат, не дао бог да се деси? И још нешто, да ли вам је сада јасно зашто ови протести никако да постану радикалнији? Зато!
Ne razumeš ti to, yakav i komentar.
Clanak „Nepodnosljiva lakoca ubijanja“ o nasoj vojsci i o dobrovoljcima objavio sam u Borskim novinama, oktobra 1999. godine. Citiram deo clanka:
„NEPODNOSLJIVA LAKOCA UBIJANJA
Dajem casnu rec da sam sve noci bombardovanja proveo u krevetu i da se nikada, ni nocu ni danju, nisam krio u bunkeru ili sklonistu, kao pojedini “heroji”. Pa, zato pitam “radni narod Bora”, sto ne predloze mene za orden Narodnog heroja, umesto Njega?! Priznajem da nisam ubio ni jednog zlocinackog NATO-vojnika, ali to ne bi tebalo da utice na dodelu ordena, posto je i onako poznato da u tom ratu, i ako su bili katastrofalno porazeni, ni jedan vojnik njihove vojske nije bio ni ogreban, a kamo li tek ubijen.
U Budvi su pokusali atentat na Vuka Draskovica?! Placene ubice iz Beograda ispalile su sedam hitaca, od kojih su ga dva okrznuli. Neko providjenje opet mu je sacuvalo glavu. Da se podsetimo (jer tako nesto ne smemo da zaboravimo, posto ratni zlocini nikada ne zastarevaju), pre devet godina, nekoliko nedelja pre pocetka rata u Hrvatskoj, formirane su dobrovoljacke brigade i paravojne jedinice sirom Srbije. Arkan i Seselj prosto su se utrkivali ko ce vise dobrovoljaca da sakupi i posalje na ratiste, normalno uz pomoc nasih “patriotskih” medija i jugoslovenske armije, koja je te dobrovoljce u kasarnama Srbije oblacila, naoruzavala i obucavala. Deo njih, prvi put su tada uzeli u ruke automatske puske “Kalasnjikov” i “Hekler Kos”. U prva dva, tri meseca i sam Draskovic nije zaostajao, sve do pogibije Giske i jos nekoliko drugih dobrovoljaca u okolini Knina (medju kojima je bio i jedan omladinac iz Bora), cime mu je nedvosmisleno stavljeno do znanja da “Srpska garda” Srpskog pokreta obnove nije pozeljna, i da se mane “corava posla”. Cinjenica je da su Seselj i Arkan dobili svu podrsku organa bezbednosti i stranaka levice u formiranju paravojnih formacija, i ne treba veci dokaz da to nisu opozicione stranke, vec “isturene filijale” MUP-a.
Nasoj armiji je odgovaralo formiranje paravojnih formacija da bi sve “prljave poslove” prepustili njima. Vojska je topovima, haubicama, raketnim i obicnim bacacima “zavrsavala posao” iz daljine od nekoliko kilometara, a dobrovoljci su se prvi ubacivali u neprijateljsku pozadinu i “cistili teren”. Sa druge strane, i stranackim liderima je odgovaralo da o tudjem trosku ojacaju i obuce svoju privatnu vojsku i tako obezbede licnu gardu i pobedu u eventualnom gradjanskom ratu. Bas zbog toga su i osnovali paravojne formacije, a ona prica o patriotizmu i spasavanju Srba u Hrvatskoj i Bosni “drzi vodu”, manje od iscepane kofe.
KRVAVI, OD GLAVE DO PETE
Jedan od Borana (rezervni oficir vojne policije), pricao mi je da je vise puta svojim ocima video nase „tigrove“ kako uvece, preko mosta na Dunavu, odlaze u Vukovar na “izvrsenje zadataka”. Imali su cistu crnu odecu specijalaca sa kapuljacama. Nosili su heklere, revolvere, bombe i nozeve. Pred zoru su se vracali. Pojedini, krvavi, od glave do pete, vise od tudje nego od svoje krvi. Toliko su strasno izgledali, da su se i nasi oficiri i vojnici sklanjali od njih.
Dobrovoljci, medju kojima je bilo mnogo bivsih kriminalaca i lopova, docekali su svojih “pet minuta”. Mogli su u Hrvatskoj i Bosni do mile volje da pale, siluju, ubijaju, muce, pljackaju, miniraju,.. i sve to u ime odbrane Srba i pravoslavlja?! Vec posle nekoliko nedelja, usladilo im se. Na hiljade njih ogreznuli su u krvi i pljacki i nakon zavrsetka rata postali su strah i trepet.
Posle potpisivanja Sporazuma u Dejtonu, ostali su i bez “posla” i bez ogromnih prihoda, sve do prvih nemira na Kosovu i Metohiji, gde su na najbrutalniji nacin maltretirali stotine hiljada Siptara i Siptarki i pobegli posle “NATO-kapitulacije” u Srbiju, a ostavili ono malo nejaci na Kosovu na milost i nemilost siptarskim osvetnicima.
Neki od njih postali su telohranitelji Arkana, Seselja i nekih “biznismena”. Mnogi su se aktivirali u vojnoj i policijskoj sluzbi, kao podoficiri, specijalci i telohranitelji onih sa vlasti. Neki su sa gomilama opljackanih deviza i nakita otisli u inostranstvo, ili osnovali “biznis” u Srbiji, koji se zasnivao na polulegalnom svercu goriva i ostale robe. Ostali su se bavili jos unosnijim svercom oruzja, droge i ukradenih automobila, a deo njih zaposlili se u agencijama za obezbedjivanje objekata i ljudi, osim obogaljenih i onih koji su se odali alkoholizmu i drogiranju. A, oni iz najnize kategorije, novac su zaradjivali pljackom, reketiranjem, ucenjivanjem i ubijanjem “parajlija” (povratnika iz inostranstva i brzopoteznih bogatasa).
Kada se na to dodaju desetine hiljada vojnika, rezervista i specijalaca (ratnih veterana, koji bi hteli skupo da naplate pretrpljeni strah i rane iz cetiri vodjena rata) i stotine hiljada pristiglih izbeglica, nije ni cudno sto smo postali drzava, u kojoj je veca verovatnoca da vas ubije i opljacka neka bitanga, nego da kupite zejtin i secer u prodavnici?!
Sve u svemu, skoro sto hiljada ljudi, poreklom iz Srbije, i pridoslih iz Hrvatske, namirisali su krv u onom bukvalnom smislu. U poslednjih devet godina nisu imali obavezu da svakodnevno odlaze na dosadni posao, vec su slobodno vreme provodili u teretani, na strelistu, u kaficima i u voznji preskupih automobila i dzipova, u drustvu lepotica, privucenih novcem i slavom tih “branitelja pravoslavlja i Srpstva od Karlobaga do Djakovice”.
U drzavi pod sankcijama, koja ima najveci procenat “sive ekonomije”, stopu nezaposlenosti, kriminala i sverca u Evropi, naslo se unosno mesto za svakoga od njih. Ratovi izmedju bandi i klanova postali su sve zesci, pa se pojavila potreba za iznajmljivanjem profesionalnih placenih ubica, sto je u ovom delu Evrope bilo nezamislivo, sve do pre nekoliko godina. Po ceni od nekoliko stotina maraka, pa do nekoliko desetina hiljada maraka, preko veza i raznih kanala, moglo je da se stupi u kontakt sa “pravim ljudima” i naruci ubistvo.
Boza Bogdanovic“
Borske novine, oktobar 1999.
Imam je, prava kartica, ali sa njom nemam nikakva prava. Obecano je sve i svašta i dalje se obecava u vreme kada nas obaveštavaju da platimo godišnju članarinu. Nije mi krivo, barem me podseca na vreme koje sam posvetio svojoj domovini, i opet bih ako zatreba. Voleo bih samo da se prestane sa lažnim obecanjima prema nama koji imamo borački staž. Slava svim borcima.
Dok si ti posvetio „vreme svojoj domovini“ (a možda i založio svoj život), neki su tu domovinu posvetili sebi .. rasparčali je, to naplatili, i tako zaradili/opljačkali svoj „prvi milion“ …
Pošto su obezbedili sebe i potomstvo, i sklonili od tebe (i od miliona drugih) otetu imovinu, sad te opet/još vode, i opet lažu .. a i ti bi OPET ?! Voleo bi ŠTA, i nadaš se ČEMU ?
Slava borcima velikog srca, razumevanje za one koji u vihoru ratova nisu videli šta se dešava .. ali ne videti danas taj mehanizam, posle 30 godina, i svih sada dostupnih informacija .. znači imati IQ koji dozvoljava zlu da se ponavlja i ponavlja ….. 😌
93. godine Simonoviću nisi mogao biti u Podujevu sasvim sigurno jer se nikakve vojne operacije nisu tu odigravale…
Kao pripadnik 72. specijalne tad si mogao biti prva ili druga generacija „Grifona“ ili „Sokolova“ stacionirani u kasarni u Pančevu najverovatnije a jedinicom je direktno komandovao načelnik Slobine državne bezbednosti Jovica Stanišić ili Frenki Stamatović??
Kažu da su most u Brčkom aprila 1992. digle pred zoru specijalne jedinice vojske SCG i to sa kombijem sa 750kg exploziva…
Explozija se desila ujutro kad radnici idu na posao tako da je po nekim tvrdnjama poginulo oko 150 civila uglavnom obezglavljeni jer je udarni talas bio toliko jak da je odkidao glave ljudima..
Sve mi to miriše na tvoje „Grifone“ pošto Srbija nije učestvovala u ratu u BiH a ovi tvoji diverzanti sa slika znaju da pripužu sa leđa.
A u Podujevu si mogao biti ali kao pripadnik policijski snaga jer se Sloba branio pred sudom u Hagu da je to bila policijska a ne vojna operacija inače bi ga Karla de Ponte momentalno odrala doživotnom robijom?
Nisi citao tekst ili si samo zlonameran,covek navodi da je u vojsku otisao 1993. a u Podujevu je bio „kad su neki kupovali namestaj“,ako ne znas ko je i kad kupovao namestaj i dobijao stanove onda se edukuj malo pre pisanja zlobnih i lazljivih komentara.
Grifoni i Sokolovi nisu postojali tad Stanisic i vojska nidje veze mnogo citas forume pa ti se valjda izmesalo
Ta priča o borbama 1993. kod Podujeva je u najmanju ruku interesantna, ali i vaša o Stanišiću i 72. brigadi. Da vam pojasnim kad već niste slušali na kursu. Brkate vojne i policijske jedinice i navodite neke stvari koje se nisu ni desile. Takođe ne kapirate da vojska SCG te 1992. godine nije ni postojala jer nije postojala ni ta država. Bolje vam je da se manje oslanjate na svoj njuh. Gde ste samo sve to pokupili? Sve vam se zbrkalo.
Sloba je još pre 1992. dobio CIA-ine direktive o projektu RAM (Revenge Against Musslims) osveta nad muslimanima.
U jednom od svojih razgovora presretnutih radio veza od 212. bosanske brdske divizije Srebrenik Sloba izričito od Karadžića traži da se ovaj pridržava plana RAM jer je dobio zeleno svetlo sa najviše instance..
Kad kaže najviše instance verovatno je sugerisao Karadžiću da slobodno krene na muslimane jer direktor CIA to zahteva od njih…
Tako da ne sumnjajte da je Stanišić samovoljno radio nešto ili kršeći pravila službe???
Rat u BiH je isplaniran pre nego je Sloba i zaseo u fotelju.
Vi ili imate 13 godina ili ozbiljne probleme.
Mnogo veći problem imaju oni koji rade za CIA-u pa kad odrade to što treba oni ih eliminišu da sakriju tragove????
Slobu su eliminisali,Stanišić truli u Nemačkim zatvorim,Karadžić u Švedskoj,Milan Babić je izvršio samoubistvo u Ševeningenu i.t.d.
Plan RAM je CIA-ino nedonošče kojim su ameri kupili Slobinu pažnju još dok su Miloševići radili kao bankari u USA tokom 80-ih godina prošlog veka..
Da može se reći da je socijalistička partija cionistički projekat.
Bolje rečeno nacional socijalistički projekat kao i Hitler nekoliko decenija pre toga.
Stari dobar model kojeg se cionisti nikad ne odriču i primenjuju uvek kad mogu u zatiranju nepotrebni naroda.
Vi baš imate probleme.
Mnogo lep tekst.
Al je jos lepse bilo biti ministar informisanja ili neka druga bagra.
I da ti se deca skoluju u Londonu bas tad kad smo zaratili.
Nakrali se, dobili stanove I upali u korporaciju „politicka scena Srbija!!!!
A onda kad su zajasili, prvo nam prepolovili popust za komunalije.
Oбично о ратним дешавањима не волим да причам. И ја сам био припадник најелитније јединице тог времена,и ја имам „легитимацију“ која ништа не вреди. Док смо ми крв проливали многи су се пунили као бродови,и уживали у чарима живота.
Таква је вероватно судбина ратника,па сетите се само после првог рата ратни ветерани су имали одређен дан у недељи када су могли да просе. Ми ми то немамо.
Многи наши саборци живе испод сваког достојанства,међутим то државу не дотиче,важно је да на парадама показујемо свашта-нешто,а део отаџбине окупиран.
Србијо или ћеш се дозвати памети,или те бити неће.
Pa naravno da je nece biti, to se vidi iz aviona.
Srbije već dugo nema .. ostalo je samo ime, i nešto našminkane istorije. Stradala je devedesetih prošlog veka, a od kapitulacije 1999. je protektorat stranih sila ….
.. O daa: neko bi mogao pomisliti da su Briselski sporazumi 1. i 2. kao i „Ohridski“ kraj te kapitulacije, i poslednji ekseri na kovčegu ove države .. ali NE !!
Evo istoka Srbije i Timočke krajine iz koje vagonima dnevno Kinezi iznose zlato i bakar, evo zapada zemlje oko Jadra, i vode oko Drine što je „založena“ kapitalu Zapada kao uslov opstanka ove vlasti, evo severa i Vojvodine koje je na šalu oko vrata Orbana deo Velike Mađarske, dok ga Vučić grli (i ćuti) očekujući podršku za sopstveni opstanak u procesu „pridruživanja EU“ .. koji ne sme da dopusti da se desi/završi …
A u međuvremenu arapski „investitori“ …..
… arapski „investitori“ muzu krave PKB-a tako da više nema ni krava ni mleka, poseduju i stručno obrađuju hektare plodne zemlje Srbije kao da nisu došli iz pustinje, a „poseduju“ i centar prestonice, 70 procenata Beograda na vodi na način da Vučić i Mali uvek mogu šeiku da maznu ključeve od kulčine, šetaju svoje goste i uživaju u pogledu koji su zagradili svima ostalima.
Има Србије, и биће је .. али чија је, ко разноси њено благо, ко узима ушур (а коме иде проценат) .. то је питање (за већ милијарде долара) …
Лепа прича господина Симоновића.Што је најважније-она је едукативна за младе нараштаје.Предлажем господину Симоновићу да овде у радару објави десетак прича о рату на српском Космету.После тога од тога састави збирку приповедака и објави у некој виђеној издавачкој кући.Биће то освежење за литературу истовремено и добар историјски извор.
Ne znam baš za te ožiljke što na telu što na duši kod drugih, ali znam što se mene tiče. Kad sam se skinuo osećao sam se k’o nov, preporođen. Gotovo sve sam u trenu zaboravio, odmah svojom voljom prekinuo bilo kakve kontakte sa svima iz te priče i počeo da se isključivo družim sa ženskim polom(žene su zakon). Čak i sa spavanjem i sličnim glupostima nisam imao nikakve probleme. Možda i zato što od tada dosta slabije čujem, ali i to ima svoje prednosti.
Sve će to narod pozlatiti 🙁
Respekt
to je to, sve si napisao.
Ono što nisi napisao, kako je noću kad ostaneš sam i onda slike kreni dase vraćaju.
Previše gledate holivudske filmove.
Zloban komentar
Sve Rambo do Ramba.
A ima tu i Lovca na jelene, Crnog jastreba, onog Kjubrikovog i onog sa onim inženjerijskim narednikom u Iraku…. Kod nekih se pojavljuju i oni niskobudžetni pa čak i partizanski u tragovima, ali Apokalipsu, moj omiljeni nekako izbegavaju.
Zato što se samo jedan vratio kući, a i on k’o i da nije.
Potresna ispovest, a poslednji pasus je najjači. Sreća, baš tako. Ja sam devedesetih imao sreću da sam izbegao ratište i to dva puta. Prvi put 1991. u kasarni iz koje je trebalo da pođemo u Vukovar došlo je do pobune, na granici oružanog incidenta, pa su nas sve raspustili kućama. I to su zataškali, jer su se plašili da se protesti ne prošire ako nas zatvore i pošalju na vojni sud, jer Srbija tada nije zvanično bila u ratu. To su bila čudna vremena. Drugi put, u ponedeljak 22. marta 1999. otputovao sam sluužbeno u Budimpeštu na neku obuku, koja je trebalo da traje celu nedelju. Utom je počeo rat, moje kolege su se spakovale da se vrate, ja sam vođi puta rekao da mi ne pada na pamet. Iznajmio sam neku sobu u Budimpešti, a poneo sam 2000 maraka ilegalno u džepu. Utom se pojavila šansa da dobijem posao u Nemačkoj … i tako. Da sam se vratio poslali bi me na Kosovo. Život je čudo!
Nisu ti imao sreću, nego si ti najobičnija kukavica i dezerter. Da se ja pitam ne bih ti nikad više dozvolio da uđeš u Srbiju.
E, ali se ne pitas.
Bravo
Nije život čudo već si ti slina.
E sve je lepo receno. Samo nije pomenuto da kad smo mi bili da branimo drzavu neki su bezali preko granice, posle abolirani a koji su sada najglasniji o tome kako vole drzavu i zastavu, za koju smo mi krvarili. I to nam je hvala… e moja drzavo… sramota me je zaista…
A sta je albanskim civilima po masovnim grobnicama?
… саће ти они објаснити да је то лажно или је неко подметнуо, нема везе што су ископавани и пренети на друге локације, чак до седишта црвених беретки у Кули …
Svaka drzava je posebna prica za sebe.U principu stiti elitu,smrdljive pokvarene,politicare a obican narod uvek najebe kad je rat. Secam se kako su tatini sinovi bezali iz drzave u to vreme i ja sam bio mobilisan devedesetih.Nista se tu nece promeniti .Pogledaj Ukrajnu i Rusiju mladi ljudi ginu zbog budala..Svet je postao pakao..
Za 11 meseci provedenih na prvoj borbenoj liniji boreci se za Srbiju ista mi je dala do sada samo 30 posto popusta na osam hiljada dinara za placanje komunalija i taj popust stoji vec vise od deset godina naravno ne pomera se i skoro je obezvredjen hahahahahahahahaha
Nisi jedini druze… za mojih 8 meseci ratista ja dobio 10% jeftinije komunalije tacnije na smece 10%. Mnogo li je… a Vrunclik Zoki i osalim umetnicima orden sretenjski Napredno
Pa jel i ti hoćeš orden kao Zoka ?
Pa ne može nagrada za poraz.
E moja Srbijo jadna.
Dok su tebi ovakvi ljudi nevidljivi u drzavi…
Jednostavno, nema srece u takvoj ‘drzavi’…
Моје поштовање.
Dobar si, intetesantan, imaš i šta da kažeš. Dobro zboriš i pišeš.
Šteta što si pandur, njih organski ne podnosim.
Šteta je i što si u penziji, sada kada si iskusan i prekaljen ( što se vidi i iz prethodnih tekstova) i možeš da preneseš znanje na mlađe i “ neobrađene“ – ako je to, uopšte poenta.
Možda bi nešto promenio, možda bi i ja promenio stav.
Možda ne bi bilo nekih Kričaka, Pičaka i ostalih.
Ali, možda je i bolje da uživaš u beneficijama penzije, kad su ti već omogućili i da uživaš sa ćerkom.
Mada ( kada se saberu i oduzmu činjenice iz tekstova) verovatno ti je dosadno sa 52 godine života u penziji ili si, što je verovatnije kažnjen i sklonjen.
Ne kritikujem, po svemu trebalo bi da si 1974 godište, i ja ne mogu da shvatim ( mada mnoge likove koji su bili panduri, komandiri, kurtoni sa 50 godina bleje u penziji, dok je starosna granica pomerena na 67 godina života).
Ok, imaš višu, imaš zakonsku mogućnost, ali jednostavno ja to ne shvatam.
Mašinski inženjer ima da guli u timu 10 godina ( pod uslovom da dobije posao), dok ga ne obruse da nešto samostalno isprojektuje, još 10 godina na to stiče iskustvo – znači ima 46 – 47 g.života i treba da radi još 20 godina.
Nastavi da pišeš, imaš felu, meni je interesantno.
Pozdrav od onog što vam je čuvao glave ( nekom guzice), od 90 – te do 99 – te, na Streli 2M, na čukama, od padina Kopaonika do visova Prokletija.
Tek da ne misliš da sernjam bez osnova.
Има нас пуно са оваквим мислима и сличном животном причом .Сад нас доживљавају као слуге некадашњег режима и убице
Moj brat iz Niša, 20godina , bio, preživeo. Imao sreću. Nema vidljive ožiljke, one unutrašnje vešto krije. A znate li koliko je ZASLUŽNIH i pre i posle bombardovanja dobilo stanove, njihova deca stipendije, i privilegije. JER SU GLASNI. A vi , borci sa Kosova , tamo naučili biti nevidljivi, pa se nastavilo i u miru.
Specijalcima i diverzantima se nikad ne veruje jer opasni su to i za.ebani likovi ali opet Simonović je bio dete u tom periodu pa treba razumeti želju za samodokazivanjem,hrabrošću i posebnošću i moj respekt što se toga tiče…
Ali oni koji su vodili ratnohuškačku politiku u to vreme,oficiri koji su rukovodili operacijama na terenu sam vrh države,državna bezbednost je bio šljam i bagra koja bi zavadila dva oka u glavi.
Pogotovo jer se radilo o CIA-inim podguznim muvama.
Operativcima koji su njihova idejna rešenja sprovodili u praktične zločine na terenu podižući i onako bogatu i profitabilnu ratnu industriju oružja,droge,trgovine ljudima i naftnim derivatima na veoma visok nivo bez skrupula ili znakova empatije prema civilima ili nedužnim posmatračima njihovi orgijanja po Balkanu 90-ih.
Nego sta kaze ovaj nas Rambo,jel imao i on herojskih akcija 1999.u okviru operacije „Potkovica“,koliko je sela raselio,koliko albanskih civila proterao,zna li se broja?
Koliko god je , malo je. Da je sreće da su otišli preko Prokletija, kad beše Rankovića.
Ništa time nebi dobili..
Samo više kameniti čukara,dubodolina i vuko.ebina vrat da polomite..
Kad ste prodali najbolji deo zemlje Arapima PKB baš bi procvetali šiptarske drače da se nagrabate???
Kao ponosni bivsi redovni clan 72 specijalne brigade drago mi je sto ona i dan danas postoji.Mart 93 na 94 pancevo i avala
Sa dosta stvari u tekstu se slažem,ali Crvenu beretku nisi ‘93 nosio među prvima jer smo je ponosno nosili mnogo ranije.Samo toliko.
Ma on je najposebniji, da ne zaboravimo Zato je ili prvi ili jedini. I sad nam ovde pise svoju egoisticnu autobiografiju
Skoro nisam procitao ovakav tekst. Zar ovakvih jos ima medju nama? E, i da, stvarno bi bilo lepo da se mikino raspolozenje popravi.
Dirljiv tekst, pisan iz dubine duše.
Predraga sam znao iz Studenjaka, sa basket terena na Bežanijskoj kosi. Ćao, ćao . Ništa posebno. Verovatno me se i ne seća.On „pandur“ , ja “ zubar“ . Poslednji put uživo sam ga video neke 97 ili 98, haos kod Opštine Novi Beograd, ne rade autobusi, kolaps . “ Brate, ‘ajde da uzmemo taksi da podelimo troškove“ kaže .
“ Nemam ni dinara“. Ode Predrag sam.
Pre 2-3 godine sam ga par puta video na N1 ili Novoj dok je pričao o golgoti koju je prošao radeći u MUPu. I tad se setih svega, i basketa i Studenjaka .
I shvatih koliko čoveka nisam poznavao. Čestit i pošten , jedan od onih koji sve ove državne sisteme drže na svojim leđima .
Svaka čast, gospodine Simonoviću.
Nema smisla ni pisati o tome što smo prošli.Bezbroj vojnih vežbi,jedno učešće u ratu i još jedno višemesečno učešće u ratu koje u knjižici upisali kao vojna vežba oni koji su svoja dupeta uvalili u birokratske institucije zvane vojni odseci.Vojna knjižica,kartica,pločica,ostaće u nekoj fioci koji će neko posle mnogo godina izvrnuti i baciti u smetlište.Jedan sam od onih koje se država seti kad joj trebaš i šutne te kad se frka završi i kolona se okrene naglavačke.JBG plašim se da će mnoga sećanja,rovovi,krv,znoj, uspomene i boračke priče ostati neispričane i otići zauvek sa nama u večna lovišta.
Pa evo i moje priče. 1991 stiže poziv
koji pokojni otac prihvata (ja sam bio
na zadnjoj godini studija) i zove me
da mi kaže šta je uradio i da je na meni da odlučim. E sad ima jedan tvist
u ovome otac je bio pripadnik JNA
( ne neki visoki čin) – videli smo šta
se sprema a ja sam tada bio dosta nepodnišljiv i prebacivao sam da je
zemlja upropaštena a da vojska ima
status belog medveda iako ja isto
trula i korumpirana. On odlazi kao
dobrovoljac ( bio je tada u invalidskoj)
uz zahtev da zameni nekog na studijama na jednu ja se odazivam
i odlazim na drugu stranu. Majka dobija nervni slom ( jedinac sam pa
je ostala samakući da čeka). Zašto sam otišao? Možda nešto kao bušido
ali individualno ovu zemlju sam
prezirao tada kao i sada. Da li bi nešto
promenio? Možda bi za nijansu bio
blaži prema ocu – mislim da je moje
lajanje (uopšteno doduše ali on je
sebe smatrao saučesnikom kao da je bio Mamula lično) dosta doprinelo
infarktu koji ga je pokosio za vreme
drugog mog „vojevanja“ 1999. Da li mi
nešto treba? Pa ne ali Vučić, Vulin, Šešelj i ostala govna na doživotnoj bi
me malo popravilo raspoloženje.
Ni praznina ni otupljenost, vec ponos koji svako treba da oseca ko je cast i slobodu pretpostavio zivotu. Ziv nam bio junace!
Dva puta bio. Jednom na Trebinjskom ratištu, drugi put na Kosmetu. Legitimaciju nemam, piše mi samo vojna vežba. Ne mogu ni o čemu da pišem….samo praznina…otupljeniost
Како оно беше – топови, волови, синови … знате већ. Ево, гледам ове коментаре. И то је то. Овај један је дезертирао, искористио прилику. И понео 2000 марака. Неко други исто, али уз марке царинику у џеп. Знам лично људе који су тако побегли. А неко није имао пара. И тако … Оне жваке о патриотизму окачите мачки о реп. Људи су ишли јер су морали, јер су их силом терали. Сада су им увалили неке безвредне пластичне картице и – колико видим – попуст за комуналије?! А дезертери? Еј, знам их доста, ниједан није завршио пред било каквим судом, о затвору да и не говоримо. Баш напротив, ослобођени сви и то чак и они који су бежали из војске од 2000-2010. Сви! Сада све то чита неки млад човек, сабира 2 и 2 … и шта мислите, ко ће се одазвати у неки следећи рат, не дао бог да се деси? И још нешто, да ли вам је сада јасно зашто ови протести никако да постану радикалнији? Зато!
Ne razumeš ti to, yakav i komentar.
Clanak „Nepodnosljiva lakoca ubijanja“ o nasoj vojsci i o dobrovoljcima objavio sam u Borskim novinama, oktobra 1999. godine. Citiram deo clanka:
„NEPODNOSLJIVA LAKOCA UBIJANJA
Dajem casnu rec da sam sve noci bombardovanja proveo u krevetu i da se nikada, ni nocu ni danju, nisam krio u bunkeru ili sklonistu, kao pojedini “heroji”. Pa, zato pitam “radni narod Bora”, sto ne predloze mene za orden Narodnog heroja, umesto Njega?! Priznajem da nisam ubio ni jednog zlocinackog NATO-vojnika, ali to ne bi tebalo da utice na dodelu ordena, posto je i onako poznato da u tom ratu, i ako su bili katastrofalno porazeni, ni jedan vojnik njihove vojske nije bio ni ogreban, a kamo li tek ubijen.
U Budvi su pokusali atentat na Vuka Draskovica?! Placene ubice iz Beograda ispalile su sedam hitaca, od kojih su ga dva okrznuli. Neko providjenje opet mu je sacuvalo glavu. Da se podsetimo (jer tako nesto ne smemo da zaboravimo, posto ratni zlocini nikada ne zastarevaju), pre devet godina, nekoliko nedelja pre pocetka rata u Hrvatskoj, formirane su dobrovoljacke brigade i paravojne jedinice sirom Srbije. Arkan i Seselj prosto su se utrkivali ko ce vise dobrovoljaca da sakupi i posalje na ratiste, normalno uz pomoc nasih “patriotskih” medija i jugoslovenske armije, koja je te dobrovoljce u kasarnama Srbije oblacila, naoruzavala i obucavala. Deo njih, prvi put su tada uzeli u ruke automatske puske “Kalasnjikov” i “Hekler Kos”. U prva dva, tri meseca i sam Draskovic nije zaostajao, sve do pogibije Giske i jos nekoliko drugih dobrovoljaca u okolini Knina (medju kojima je bio i jedan omladinac iz Bora), cime mu je nedvosmisleno stavljeno do znanja da “Srpska garda” Srpskog pokreta obnove nije pozeljna, i da se mane “corava posla”. Cinjenica je da su Seselj i Arkan dobili svu podrsku organa bezbednosti i stranaka levice u formiranju paravojnih formacija, i ne treba veci dokaz da to nisu opozicione stranke, vec “isturene filijale” MUP-a.
Nasoj armiji je odgovaralo formiranje paravojnih formacija da bi sve “prljave poslove” prepustili njima. Vojska je topovima, haubicama, raketnim i obicnim bacacima “zavrsavala posao” iz daljine od nekoliko kilometara, a dobrovoljci su se prvi ubacivali u neprijateljsku pozadinu i “cistili teren”. Sa druge strane, i stranackim liderima je odgovaralo da o tudjem trosku ojacaju i obuce svoju privatnu vojsku i tako obezbede licnu gardu i pobedu u eventualnom gradjanskom ratu. Bas zbog toga su i osnovali paravojne formacije, a ona prica o patriotizmu i spasavanju Srba u Hrvatskoj i Bosni “drzi vodu”, manje od iscepane kofe.
KRVAVI, OD GLAVE DO PETE
Jedan od Borana (rezervni oficir vojne policije), pricao mi je da je vise puta svojim ocima video nase „tigrove“ kako uvece, preko mosta na Dunavu, odlaze u Vukovar na “izvrsenje zadataka”. Imali su cistu crnu odecu specijalaca sa kapuljacama. Nosili su heklere, revolvere, bombe i nozeve. Pred zoru su se vracali. Pojedini, krvavi, od glave do pete, vise od tudje nego od svoje krvi. Toliko su strasno izgledali, da su se i nasi oficiri i vojnici sklanjali od njih.
Dobrovoljci, medju kojima je bilo mnogo bivsih kriminalaca i lopova, docekali su svojih “pet minuta”. Mogli su u Hrvatskoj i Bosni do mile volje da pale, siluju, ubijaju, muce, pljackaju, miniraju,.. i sve to u ime odbrane Srba i pravoslavlja?! Vec posle nekoliko nedelja, usladilo im se. Na hiljade njih ogreznuli su u krvi i pljacki i nakon zavrsetka rata postali su strah i trepet.
Posle potpisivanja Sporazuma u Dejtonu, ostali su i bez “posla” i bez ogromnih prihoda, sve do prvih nemira na Kosovu i Metohiji, gde su na najbrutalniji nacin maltretirali stotine hiljada Siptara i Siptarki i pobegli posle “NATO-kapitulacije” u Srbiju, a ostavili ono malo nejaci na Kosovu na milost i nemilost siptarskim osvetnicima.
Neki od njih postali su telohranitelji Arkana, Seselja i nekih “biznismena”. Mnogi su se aktivirali u vojnoj i policijskoj sluzbi, kao podoficiri, specijalci i telohranitelji onih sa vlasti. Neki su sa gomilama opljackanih deviza i nakita otisli u inostranstvo, ili osnovali “biznis” u Srbiji, koji se zasnivao na polulegalnom svercu goriva i ostale robe. Ostali su se bavili jos unosnijim svercom oruzja, droge i ukradenih automobila, a deo njih zaposlili se u agencijama za obezbedjivanje objekata i ljudi, osim obogaljenih i onih koji su se odali alkoholizmu i drogiranju. A, oni iz najnize kategorije, novac su zaradjivali pljackom, reketiranjem, ucenjivanjem i ubijanjem “parajlija” (povratnika iz inostranstva i brzopoteznih bogatasa).
Kada se na to dodaju desetine hiljada vojnika, rezervista i specijalaca (ratnih veterana, koji bi hteli skupo da naplate pretrpljeni strah i rane iz cetiri vodjena rata) i stotine hiljada pristiglih izbeglica, nije ni cudno sto smo postali drzava, u kojoj je veca verovatnoca da vas ubije i opljacka neka bitanga, nego da kupite zejtin i secer u prodavnici?!
Sve u svemu, skoro sto hiljada ljudi, poreklom iz Srbije, i pridoslih iz Hrvatske, namirisali su krv u onom bukvalnom smislu. U poslednjih devet godina nisu imali obavezu da svakodnevno odlaze na dosadni posao, vec su slobodno vreme provodili u teretani, na strelistu, u kaficima i u voznji preskupih automobila i dzipova, u drustvu lepotica, privucenih novcem i slavom tih “branitelja pravoslavlja i Srpstva od Karlobaga do Djakovice”.
U drzavi pod sankcijama, koja ima najveci procenat “sive ekonomije”, stopu nezaposlenosti, kriminala i sverca u Evropi, naslo se unosno mesto za svakoga od njih. Ratovi izmedju bandi i klanova postali su sve zesci, pa se pojavila potreba za iznajmljivanjem profesionalnih placenih ubica, sto je u ovom delu Evrope bilo nezamislivo, sve do pre nekoliko godina. Po ceni od nekoliko stotina maraka, pa do nekoliko desetina hiljada maraka, preko veza i raznih kanala, moglo je da se stupi u kontakt sa “pravim ljudima” i naruci ubistvo.
Boza Bogdanovic“
Borske novine, oktobar 1999.
Imam je, prava kartica, ali sa njom nemam nikakva prava. Obecano je sve i svašta i dalje se obecava u vreme kada nas obaveštavaju da platimo godišnju članarinu. Nije mi krivo, barem me podseca na vreme koje sam posvetio svojoj domovini, i opet bih ako zatreba. Voleo bih samo da se prestane sa lažnim obecanjima prema nama koji imamo borački staž. Slava svim borcima.
Dok si ti posvetio „vreme svojoj domovini“ (a možda i založio svoj život), neki su tu domovinu posvetili sebi .. rasparčali je, to naplatili, i tako zaradili/opljačkali svoj „prvi milion“ …
Pošto su obezbedili sebe i potomstvo, i sklonili od tebe (i od miliona drugih) otetu imovinu, sad te opet/još vode, i opet lažu .. a i ti bi OPET ?! Voleo bi ŠTA, i nadaš se ČEMU ?
Slava borcima velikog srca, razumevanje za one koji u vihoru ratova nisu videli šta se dešava .. ali ne videti danas taj mehanizam, posle 30 godina, i svih sada dostupnih informacija .. znači imati IQ koji dozvoljava zlu da se ponavlja i ponavlja ….. 😌
93. godine Simonoviću nisi mogao biti u Podujevu sasvim sigurno jer se nikakve vojne operacije nisu tu odigravale…
Kao pripadnik 72. specijalne tad si mogao biti prva ili druga generacija „Grifona“ ili „Sokolova“ stacionirani u kasarni u Pančevu najverovatnije a jedinicom je direktno komandovao načelnik Slobine državne bezbednosti Jovica Stanišić ili Frenki Stamatović??
Kažu da su most u Brčkom aprila 1992. digle pred zoru specijalne jedinice vojske SCG i to sa kombijem sa 750kg exploziva…
Explozija se desila ujutro kad radnici idu na posao tako da je po nekim tvrdnjama poginulo oko 150 civila uglavnom obezglavljeni jer je udarni talas bio toliko jak da je odkidao glave ljudima..
Sve mi to miriše na tvoje „Grifone“ pošto Srbija nije učestvovala u ratu u BiH a ovi tvoji diverzanti sa slika znaju da pripužu sa leđa.
A u Podujevu si mogao biti ali kao pripadnik policijski snaga jer se Sloba branio pred sudom u Hagu da je to bila policijska a ne vojna operacija inače bi ga Karla de Ponte momentalno odrala doživotnom robijom?
Nisi citao tekst ili si samo zlonameran,covek navodi da je u vojsku otisao 1993. a u Podujevu je bio „kad su neki kupovali namestaj“,ako ne znas ko je i kad kupovao namestaj i dobijao stanove onda se edukuj malo pre pisanja zlobnih i lazljivih komentara.
Grifoni i Sokolovi nisu postojali tad Stanisic i vojska nidje veze mnogo citas forume pa ti se valjda izmesalo
Ta priča o borbama 1993. kod Podujeva je u najmanju ruku interesantna, ali i vaša o Stanišiću i 72. brigadi. Da vam pojasnim kad već niste slušali na kursu. Brkate vojne i policijske jedinice i navodite neke stvari koje se nisu ni desile. Takođe ne kapirate da vojska SCG te 1992. godine nije ni postojala jer nije postojala ni ta država. Bolje vam je da se manje oslanjate na svoj njuh. Gde ste samo sve to pokupili? Sve vam se zbrkalo.
Sloba je još pre 1992. dobio CIA-ine direktive o projektu RAM (Revenge Against Musslims) osveta nad muslimanima.
U jednom od svojih razgovora presretnutih radio veza od 212. bosanske brdske divizije Srebrenik Sloba izričito od Karadžića traži da se ovaj pridržava plana RAM jer je dobio zeleno svetlo sa najviše instance..
Kad kaže najviše instance verovatno je sugerisao Karadžiću da slobodno krene na muslimane jer direktor CIA to zahteva od njih…
Tako da ne sumnjajte da je Stanišić samovoljno radio nešto ili kršeći pravila službe???
Rat u BiH je isplaniran pre nego je Sloba i zaseo u fotelju.
Vi ili imate 13 godina ili ozbiljne probleme.
Mnogo veći problem imaju oni koji rade za CIA-u pa kad odrade to što treba oni ih eliminišu da sakriju tragove????
Slobu su eliminisali,Stanišić truli u Nemačkim zatvorim,Karadžić u Švedskoj,Milan Babić je izvršio samoubistvo u Ševeningenu i.t.d.
Plan RAM je CIA-ino nedonošče kojim su ameri kupili Slobinu pažnju još dok su Miloševići radili kao bankari u USA tokom 80-ih godina prošlog veka..
Da može se reći da je socijalistička partija cionistički projekat.
Bolje rečeno nacional socijalistički projekat kao i Hitler nekoliko decenija pre toga.
Stari dobar model kojeg se cionisti nikad ne odriču i primenjuju uvek kad mogu u zatiranju nepotrebni naroda.
Vi baš imate probleme.
Mnogo lep tekst.
Al je jos lepse bilo biti ministar informisanja ili neka druga bagra.
I da ti se deca skoluju u Londonu bas tad kad smo zaratili.
Nakrali se, dobili stanove I upali u korporaciju „politicka scena Srbija!!!!
A onda kad su zajasili, prvo nam prepolovili popust za komunalije.
Oбично о ратним дешавањима не волим да причам. И ја сам био припадник најелитније јединице тог времена,и ја имам „легитимацију“ која ништа не вреди. Док смо ми крв проливали многи су се пунили као бродови,и уживали у чарима живота.
Таква је вероватно судбина ратника,па сетите се само после првог рата ратни ветерани су имали одређен дан у недељи када су могли да просе. Ми ми то немамо.
Многи наши саборци живе испод сваког достојанства,међутим то државу не дотиче,важно је да на парадама показујемо свашта-нешто,а део отаџбине окупиран.
Србијо или ћеш се дозвати памети,или те бити неће.
Pa naravno da je nece biti, to se vidi iz aviona.
Srbije već dugo nema .. ostalo je samo ime, i nešto našminkane istorije. Stradala je devedesetih prošlog veka, a od kapitulacije 1999. je protektorat stranih sila ….
.. O daa: neko bi mogao pomisliti da su Briselski sporazumi 1. i 2. kao i „Ohridski“ kraj te kapitulacije, i poslednji ekseri na kovčegu ove države .. ali NE !!
Evo istoka Srbije i Timočke krajine iz koje vagonima dnevno Kinezi iznose zlato i bakar, evo zapada zemlje oko Jadra, i vode oko Drine što je „založena“ kapitalu Zapada kao uslov opstanka ove vlasti, evo severa i Vojvodine koje je na šalu oko vrata Orbana deo Velike Mađarske, dok ga Vučić grli (i ćuti) očekujući podršku za sopstveni opstanak u procesu „pridruživanja EU“ .. koji ne sme da dopusti da se desi/završi …
A u međuvremenu arapski „investitori“ …..
… arapski „investitori“ muzu krave PKB-a tako da više nema ni krava ni mleka, poseduju i stručno obrađuju hektare plodne zemlje Srbije kao da nisu došli iz pustinje, a „poseduju“ i centar prestonice, 70 procenata Beograda na vodi na način da Vučić i Mali uvek mogu šeiku da maznu ključeve od kulčine, šetaju svoje goste i uživaju u pogledu koji su zagradili svima ostalima.
Има Србије, и биће је .. али чија је, ко разноси њено благо, ко узима ушур (а коме иде проценат) .. то је питање (за већ милијарде долара) …
Лепа прича господина Симоновића.Што је најважније-она је едукативна за младе нараштаје.Предлажем господину Симоновићу да овде у радару објави десетак прича о рату на српском Космету.После тога од тога састави збирку приповедака и објави у некој виђеној издавачкој кући.Биће то освежење за литературу истовремено и добар историјски извор.
Ne znam baš za te ožiljke što na telu što na duši kod drugih, ali znam što se mene tiče. Kad sam se skinuo osećao sam se k’o nov, preporođen. Gotovo sve sam u trenu zaboravio, odmah svojom voljom prekinuo bilo kakve kontakte sa svima iz te priče i počeo da se isključivo družim sa ženskim polom(žene su zakon). Čak i sa spavanjem i sličnim glupostima nisam imao nikakve probleme. Možda i zato što od tada dosta slabije čujem, ali i to ima svoje prednosti.
Sve će to narod pozlatiti 🙁
Respekt
to je to, sve si napisao.
Ono što nisi napisao, kako je noću kad ostaneš sam i onda slike kreni dase vraćaju.
Previše gledate holivudske filmove.
Zloban komentar
Sve Rambo do Ramba.
A ima tu i Lovca na jelene, Crnog jastreba, onog Kjubrikovog i onog sa onim inženjerijskim narednikom u Iraku…. Kod nekih se pojavljuju i oni niskobudžetni pa čak i partizanski u tragovima, ali Apokalipsu, moj omiljeni nekako izbegavaju.
Zato što se samo jedan vratio kući, a i on k’o i da nije.
Potresna ispovest, a poslednji pasus je najjači. Sreća, baš tako. Ja sam devedesetih imao sreću da sam izbegao ratište i to dva puta. Prvi put 1991. u kasarni iz koje je trebalo da pođemo u Vukovar došlo je do pobune, na granici oružanog incidenta, pa su nas sve raspustili kućama. I to su zataškali, jer su se plašili da se protesti ne prošire ako nas zatvore i pošalju na vojni sud, jer Srbija tada nije zvanično bila u ratu. To su bila čudna vremena. Drugi put, u ponedeljak 22. marta 1999. otputovao sam sluužbeno u Budimpeštu na neku obuku, koja je trebalo da traje celu nedelju. Utom je počeo rat, moje kolege su se spakovale da se vrate, ja sam vođi puta rekao da mi ne pada na pamet. Iznajmio sam neku sobu u Budimpešti, a poneo sam 2000 maraka ilegalno u džepu. Utom se pojavila šansa da dobijem posao u Nemačkoj … i tako. Da sam se vratio poslali bi me na Kosovo. Život je čudo!
Nisu ti imao sreću, nego si ti najobičnija kukavica i dezerter. Da se ja pitam ne bih ti nikad više dozvolio da uđeš u Srbiju.
E, ali se ne pitas.
Bravo
Nije život čudo već si ti slina.
E sve je lepo receno. Samo nije pomenuto da kad smo mi bili da branimo drzavu neki su bezali preko granice, posle abolirani a koji su sada najglasniji o tome kako vole drzavu i zastavu, za koju smo mi krvarili. I to nam je hvala… e moja drzavo… sramota me je zaista…
A sta je albanskim civilima po masovnim grobnicama?
… саће ти они објаснити да је то лажно или је неко подметнуо, нема везе што су ископавани и пренети на друге локације, чак до седишта црвених беретки у Кули …
Svaka drzava je posebna prica za sebe.U principu stiti elitu,smrdljive pokvarene,politicare a obican narod uvek najebe kad je rat. Secam se kako su tatini sinovi bezali iz drzave u to vreme i ja sam bio mobilisan devedesetih.Nista se tu nece promeniti .Pogledaj Ukrajnu i Rusiju mladi ljudi ginu zbog budala..Svet je postao pakao..
Za 11 meseci provedenih na prvoj borbenoj liniji boreci se za Srbiju ista mi je dala do sada samo 30 posto popusta na osam hiljada dinara za placanje komunalija i taj popust stoji vec vise od deset godina naravno ne pomera se i skoro je obezvredjen hahahahahahahahaha
Nisi jedini druze… za mojih 8 meseci ratista ja dobio 10% jeftinije komunalije tacnije na smece 10%. Mnogo li je… a Vrunclik Zoki i osalim umetnicima orden sretenjski Napredno
Pa jel i ti hoćeš orden kao Zoka ?
Pa ne može nagrada za poraz.
E moja Srbijo jadna.
Dok su tebi ovakvi ljudi nevidljivi u drzavi…
Jednostavno, nema srece u takvoj ‘drzavi’…
Моје поштовање.
Dobar si, intetesantan, imaš i šta da kažeš. Dobro zboriš i pišeš.
Šteta što si pandur, njih organski ne podnosim.
Šteta je i što si u penziji, sada kada si iskusan i prekaljen ( što se vidi i iz prethodnih tekstova) i možeš da preneseš znanje na mlađe i “ neobrađene“ – ako je to, uopšte poenta.
Možda bi nešto promenio, možda bi i ja promenio stav.
Možda ne bi bilo nekih Kričaka, Pičaka i ostalih.
Ali, možda je i bolje da uživaš u beneficijama penzije, kad su ti već omogućili i da uživaš sa ćerkom.
Mada ( kada se saberu i oduzmu činjenice iz tekstova) verovatno ti je dosadno sa 52 godine života u penziji ili si, što je verovatnije kažnjen i sklonjen.
Ne kritikujem, po svemu trebalo bi da si 1974 godište, i ja ne mogu da shvatim ( mada mnoge likove koji su bili panduri, komandiri, kurtoni sa 50 godina bleje u penziji, dok je starosna granica pomerena na 67 godina života).
Ok, imaš višu, imaš zakonsku mogućnost, ali jednostavno ja to ne shvatam.
Mašinski inženjer ima da guli u timu 10 godina ( pod uslovom da dobije posao), dok ga ne obruse da nešto samostalno isprojektuje, još 10 godina na to stiče iskustvo – znači ima 46 – 47 g.života i treba da radi još 20 godina.
Nastavi da pišeš, imaš felu, meni je interesantno.
Pozdrav od onog što vam je čuvao glave ( nekom guzice), od 90 – te do 99 – te, na Streli 2M, na čukama, od padina Kopaonika do visova Prokletija.
Tek da ne misliš da sernjam bez osnova.