Posle Nikole Tesle, on je najpoznatiji Ličanin na svetu. Šerbedžija je retko prezime i na prostoru nekadašnje zemlje, Jugoslavije, i bilo ga je samo u mestu Bunić gde je Rade rođen 1946. godine. A Bunić je pored Korenice, koja se nekada zvala Titova, u siromašnom kraju Hrvatske koji se zove Lika, gde su većinu stanovništva činili Srbi. Dok je mladi glumac jednom prilikom ispijao dobar konjak u Krležinom domu, autor Glembajevih mu je objašnjavao da su Šerbedžije zapravo pravile šerbet pa su tako dobili prezime, te da su šerbedžije na turskom dvoru bili neka vrsta ceremonijal majstora… Jednom su mu otkrili da je Šerbedžija najčešće prezime u južnoj Gruziji… Kako god, koliko god su se po svetu mučili da ga pravilno izgovore, nije ga menjao ni kada je to moglo da mu olakša put ka ulogama na svetskom filmu.
Poslednjih godina Rade i njegova supruga, rediteljka Lenka Udovički, žive između Istre, Beograda i Zagreba. U Istri, u Barbarigi Donjoj, imaju kuću pored mora gde su preko leta sa decom. On tamo piše, lovi ribu, a najčešće igra karte – briškulu i trešetu. U Beogradu imaju stan na Dorćolu, I tu ima prijatelje i svoje kafane i kafiće.
Ovih dana preminuo je Budimir Lončar, diplomata koji vas je voleo i cenio. Krajem 1991. pozvao vas je u svoj kabinet da popijete oproštajni šampanjac povodom njegovog odlaska sa mesta saveznog sekretara za inostrane poslove.
Na kraju te ostavke, taj divni čovjek je rekao: I kao što je naš veliki glumac Rade Šerbedžija kazao u jednom intervjuu u Zagrebu, gospodo ja sam Srbin koji je u stvari čisti Hrvat, tako i ja vama ovde u Beogradu kažem, gospodo ja sam Hrvat, koji je u stvari čisti Srbin.
A ja vama, danas ovdje u Beogradu, za vaš Radar ponavljam: to je istina o meni, i o tom čovjeku koji je cijeli život proveo u Srbiji. Ja jesam stopostotni Srbin, ali mene su napravili Velebit, moja Lika, Jadransko more, škole koje sam završio, prijateljstva koja sam imao u Vinkovcima i u Zagrebu… Hrvatska je moja domovina na koju imam pravo kao i svi Hrvati.
Dok vas čekamo na dogovoreni razgovor, foto-reporter koji radi snimke uz ovaj intervju, kaže kako vas izuzetno ceni kao čoveka koji je mnogo lošeg doživeo, a nikada nije mrzeo.
Pa on je rekao najvažniju stvar. Ja imam uvijek istu misao: šta je to što se meni dogodilo? Izgubio sam poziciju jednog od najpoznatijih kazališnih i filmskih umjetnika u zemlji. U redu, strašno je. Imao sam probleme zbog svojih političkih stavova. Ali, to nisu politički stavovi, to su humani stavovi. Jer biti protiv rata, biti protiv nacionalizma, biti protiv fašizma, to je dio čovjekovog bića. Ja se nisam time bavio da bih napravio političku karijeru kao aktivista za mir. Ja sam ispoljavao svoja osjećanja kao čovjek koji ovdje živi i stalo mu je do svega što se događa oko njega.
Odnedavno ste član hrvatske Nove ljevice. Posle ono malo gimnazijskog izleta u SKJ, prvi put ste i formalno ušli u stranku?
Na prvim povijesnim izborima u Hrvatskoj podržao sam Socijaldemokratsku partiju Ivice Račana. Održao sam govor u kome sam kazao da je najvažnije pokazati čiste ruke, i sa tim rukama raditi, djelovati, stvarati novi život, bez mržnje i bez ikakvih osveta. Ali nisam bio član SDP. Međutim, kada sam gledao mladu psihijatricu, briljantnu predsjednicu Nove ljevice Ivanu Kekin u emisiji Nedjeljom u 2, poželio sam da se učlanim u tu partiju. Pozvao sam je i rekao da apsolutno stojim iza njenih stavova i da prvi puta želim da se učlanim u partiju. I učlanio sam se u Novu ljevicu. Nisam baš aktivan, ali jesam podrška.
Kad se pomene levica, neminovno se govori o otporu prema njoj, o otporu prema svemu što asocira na Jugoslaviju. Videli ste kako se reagovalo u Hrvatskoj na to što je Bijelo dugme u Splitu otpevalo svoj stari hit Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo.
To što je Bregović napravio nije nikakva propaganda Jugoslavije, niti je to želja da se obnovi bilo kakva Jugoslavija. To je samo sjećanje na jedno vrijeme. Ujedno, to je hrabar čin, sjajan potez je napraviti to usred Splita. I on nije bio izviždan, nego su ljudi zajedno sa njim pjevali tu pjesmu. Oni koji ga napadaju su u velikoj manjini. Ja ne propagiram nikakvu Jugoslaviju, ali mi se ne možemo stidjeti naše prošlosti. Nisam komunista, u školi sam bio jedan od najbolji sportaša i kao takav primljen u Savez komunista i odmah izašao. Ja sam uvjereni socijalista… I pomalo liberal…
Čemu vas je naučio prota iz Jarmenovca kod koga vas je poslao reditelj Tori Janković?
Snimao sam taj partizanski film Zvezde su oči ratnika sa Batom Živojinovićem, i ništa nisam znao o pravoslavnim običajima, iako sam Srbin, jer ja sam dijete iz partizanske porodice. Tori me je poslao kod tog divnog čovjeka sa dugom sjedom bradom. On me je naučio šta treba za film, i nastavili smo da pričamo uz fenomenalnu rakiju kojom me je ponudio. Bila je to 1971. godina, vrijeme obračuna sa srpskim i hrvatskim liberalima. Ja sam bio ljevičar, pričao mu šta mislim…. podržavao Miku Tripala i Savku u Hrvatskoj, a Latinku Perović i Marka Nikezića u Srbiji… prijateljevao sam i sa Kočom Popovićem. A prota je rekao divnu rečenicu: Gospodine moj, komunizam je sveta stvar, i njome treba da se bave sveti ljudi, a ne bokseri života. Posle sloma Jugoslavije, ti bokseri života su odmah izboksali prelazak u suprotni tabor, u nacionalizam.
Prota iz Jermenovca je rekao divnu rečenicu: Gospodine moj, komunizam je sveta stvar, i njome treba da se bave sveti ljudi, a ne bokseri života. Posle sloma Jugoslavije, ti bokseri života su odmah izboksali prelazak u suprotni tabor, u nacionalizam
Šta je danas vaše trajno ubeđenje?
Nisam nikada otišao daleko od svog mladalačkog entuzijazma. Ubjeđeni sam socijalista, čovjek koji želi dobro za sve ljude. Socijalizam je jednostavno naprednije društvo od kapitalizma. Komunizam je ostao ideja, san, ponekad fikcija o boljem, pravednijem društvu, koje se ne može ostvariti jer nismo svi jednaki.
Koliko ste u svetu filma, među velikim svetskim rediteljima i glumcima sa kojima ste radili, sretali one koji misle, govore, slično vama?
Osim Šona Pena i još nekoliko umjerenih ljevičara u Americi, vrlo malo ima takvih u ovom mom biznisu. Tu se uglavnom priča jesi li za demokrate ili republikance, a oni su, nažalost isti, sa nevjerojatno malom razlikom. Osim toga, paradoksalno je da su upravo demokrate na vlasti počinjale najveće ratove u svijetu, ne republikanci. Jedini stvarni, uvjereni socijalista ljevičar kojeg blisko poznajem je glumica Vanesa Redgrejv. Ona je pružala otvorene podršku Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji, i kada je 1978. dobila Oskar za najbolju sporednu ulogu, održala je svoj čuveni govor. Zahvalila se Akademiji što su odali počast njenom radu, a onda dodala otprilike ovako: „Pozdravljam vas, uvažavam vas, i mislim da treba da budete ponosni što ste u prethodnih par nedjelja uspjeli da odolite, da ne dozvolite maloj grupi cionističkih baraba da vas zastraše. Njihovo ponašanje je uvreda za jevrejski narod širom svijeta koji je toliko toga propatio u borbi protiv fašizma i ugnjetavanja…‟
Ja ne propagiram nikakvu Jugoslaviju, ali mi se ne možemo stideti naše prošlosti. Nisam komunista, u školi sam bio jedan od najbolji sportista i kao takav primljen u Savez komunista i odmah izašao. Ja sam uvereni socijalista…I pomalo liberal…
„Cionističke barabe‟ su bili članovi Lige za odbranu Jevreja koji su je žestoko napadali, pokušavali da spreče da joj se dodeli Oskar i pretili joj.
Poslije tog govora, izbacila je sebe sa pozicije najveće glumice tog časa u svijetu. I unatoč tome, ostala opet najveća. I svi danas govore o njoj kao jednoj od najvećih, premda nije trećinu napravila od onoga što je mogla. Imao sam sreću da smo postali prijatelji davnih dana, Lenka je radila sa njom dvije predstave. U Šekspirovom pozorištu Gloub postavila je Šekspirovu Oluju sa Vanesom u glavnoj ulozi. Igrala je u mojim čizmama i sa mojim Krležinim šeširom.
Premijer Hrvatske Andrej Plenković i vaš sin Danilo su se kao deca družili, a vi ste ih vodili na treninge košarke i koka-kolu. Da li ste se ikada obratili političaru Plenkoviću zbog nekog od problema koje ste imali?
Samo jednom, iz nužde. Došao sam u Beograd na Sajam knjiga, promovirao sam jednu od svojih knjiga. Novinari su pitali, a ja sam u jednom trenutku, nekim povodom, rekao kako su mnogi ljudi koji su bili u ratu problematične prošlosti, čak zatvorenici, postali heroji u svojim narodima. U nekoj žutoj beogradskoj štampi objavi se kako sam rekao da su hrvatski bivši zatvorenici postali generali. Naravno da to nisam izgovorio. To prenese Slobodna Dalmacija i potom u Večernjem listu izlazi službeni napad Ministarstva obrane i branitelja na mene, u kome se traži da mi se na pet godina zabrani rad u Hrvatskoj i razne druge sankcije. Bio sam bukvalno pred streljačkim strojem. Odmah sam angažirao svog prijatelja, advokata Čedu Prodanovića, i on je napisao pismo braniteljima i pismo premijeru Plenkoviću. Dobio sam iz Beograda televizijski zapis moje kompletne konferencije za medije iz kojeg se vidi da nigdje ne pominjem hrvatske generale. I to je priloženo uz pismo braniteljima i premijeru. Branitelji su odgovorili advokatu Prodanoviću da su oni to pročitali u novinama i što ja tamo nisam na vrijeme demantirao.
A premijer?
Plenković nikada nije ništa odgovorio, ali su napadi branitelja na mene prestali, pa vjerujem da je to bilo i pod njegovim uticajem. Kada je bio gost u emisiji Nedjeljom u 2, Aleksandar Stanković ga je pitao – zašto niste odgovorili Šerbedžiji na pismo u kojem je tražio vašu pomoć. Rekao je da je puno zauzet drugim stvarima, i da je dao nadležnim službama da to riješe. Kad god bismo se poslije toga slučajno sreli, recimo došao je na premijeru filma o Petru Hektoroviću u kome sam igrao, vrlo ljubazno bismo se pozdravili. I ništa više.
Borba da se spreči gradnja male hidroelektrane na vrelu Une urodila je plodom. Bili ste jedan od aduta u toj akciji?
To nije prvi put, više puta sam bio dio raznih akcija „zelenih“. Kad je bio zemljotres u Pakracu i Glini, odmah sam otišao i dao vlastiti novac za obnovu jedne kuće, a oni su odlučili kome će to dati. Sada me je zvao moj prijatelj, moj student Darko Rundek. On je studirao režiju i bio mi je asistent na glumačkoj klasi koju sam vodio dok sam davno bio profesor na zagrebačkoj Akademiji. Zvali su me on i njegova žena, moja studentica glumica Sandra Hržić. Na sreću, dan pre nego sam stigao na vrelo Une, nadležna institucija je zabranila dalje kopanje Une i pokrenula proces da se vidi ko je dao dozvolu koja nije smjela da se daje, i koju su poništili. I tako je pobijedio narod. Stigao sam sljedeći dan, da proslavimo pobjedu. I zatekao jedno 250 ljudi. Sve sam ih prepoznao, bili su to ljudi iz moga kraja, moji Ličani, moj narod, tačno izgledaju kao moji ujaci koje pamtim iz djetinjstva. Iste fizionomije, isti govor. Srdačno su me dočekali kao svog heroja, jedna djevojčica od 15-16 godina je recitirala Branka Ćopića Mala moja iz Bosanske Krupe. Kad je počela govoriti, meni se stislo grlo i nisam mogao reći nijednu riječ, samo sam počeo plakati među tim svojim jadnim i nesretnim svijetom. Kada sam došao k sebi, progovorio sam nekoliko rečenica i zapjevao sa njima a capella onu našu Aoj Liko, voli li te iko… pa iza toga Oj livado, oj zelena, javore, javore … i tako smo pjevali kao Ličani kad se negdje nađu…
Videli ste taj užas gde su počeli da kopaju vrelo Une?
Da, odveli su me tamo gdje se nalazi taj veliki bager, to je zaista vandalizam. Izvor Une se nalazi na 250 metara dubine, što je peto mjesto po dubini izvora na svijetu. I oni su na tom dijelu gdje izvire Una, počeli kopati i uništavati sve što su stigli – rastinje, ribe koje se tu mrijeste, vodu… To je zaista strašno, monstruozno, ali nažalost, to je povezano sa cjelokupnom situacijom u svijetu. Svi koji učestvuju u kriminalu zagađivanja zemlje, dobro znaju da smak svijeta neće biti za 50 godina. Ali za sto možda hoće. No, oni znadu da neće živjeti možda ni 50 godina i do kraja svog života živjeće onako kako su odlučili. Neće zaustavljati svoju prljavu proizvodnju, niti svoje kapitalističke planove izrabljivanja pojedinih zemalja i naroda koji tu živi.
Izvor Une se nalazi na 250 metara dubine, što je peto mesto po dubini izvora na svetu. I oni su na tom delu gde izvire Una, počeli kopati i uništavati sve što su stigli – rastinje, ribe koje se tu mreste, vodu…
Tako vidite i problem iskopavanja litijuma koji je nastao u Srbiji?
Ja sam to već rekao, pa da i vama ponovim, bez da optužujem ikoga da je kriv. Zaista mislim da je važno dobiti procjene nezavisnih stručnjaka, kolika je realna opasnost po okolinu i stanovništvo u predjelu gdje će se kopati litijum. I da se shodno tome preuzme odgovornost za ono što će da odluče. Imam informaciju da je Srbija po veličini zaliha rude litijuma na 12. mjestu u svijetu. Ali, više zaliha od Srbije ima Njemačka pa se tamo ne kopa litijum već u Srbiji, Avganistanu…
Predsednica Skupštine Srbije vam je istog trenutka odgovorila da se u Nemačkoj kopa litijum i da je to Šolcov predizborni adut?
Ne vjerujem ni jednu jedinu riječ koju je predsjednica Skupštine izgovorila ili će izgovoriti… Uostalom, ako je i istina da Šolc to predlaže u Njemačkoj, siguran sam da se to neće dogoditi…
Kada ste morali da odete iz Beograda 1992. godine, igrali ste poslednju predstavu – Ko se boji Virdžinije Vulf. Posle više od dvadeset godina, Jug Radivojević vas je ponovo vratio na scenu, sa istom predstavom u Beogradskom dramskom pozorištu. Punih pet godina je igrate na ogromnu radost publike. Iduće godine će se navršiti 25 godina igranja Kralja Lira na Brionima u Lenkinom i vašem teatru Ulysses, koji postoji od 2000. godine. Dokle ćete ga igrati?
Lenka i ja smo se dogovorili da iduće godine odigramo na Brijunima četiri predstave Kralja Lira, i još nekoliko gostovanja. Jedna od tih predstava sljedeće godine će biti stota. Tako ćemo zaokružiti – 25 godina igranja jedne predstave i 100 njenih izvođenja. I kraj. Snimili smo divan dokumentarni film o četvrt vijeka ove predstave. Ta predstava ima danas onu auru koju je imao Skup Izeta Hajdarhodžića na Dubrovačkim ljetnim igrama, ima u njoj i nešto poput onoga što je Zoran Radmilović napravio sa Radovanom Trećim. Tako nešto ima taj Lir lično za mene. Sada, na kraju sezone, nakon posljednje predstave sam zahvalio publici i rekao: „Ja idem u devetom mjesecu na operaciju kuka, tako da vam obećavam da će predstava sljedeće godine biti 15 minuta kraća!‟ Slatko su se smijali, a sve je istina. Idem operirati kuk ovih dana.
U Beogradu ste ponovo na koncertu u MTS dvorani 26. oktobra. Hoćete li pevati Neću protiv druga svog?
Ja tu pjesmu javno ne izvodim, stid me je. Sjetim se da sam to napisao za protest u Pionirskom parku u Beogradu protiv bombardiranja Dubrovnika. Bila je to moja poruka svima, a naročito srpskim i crnogorskim mladićima da ne idu u rat protiv druga svog… Ali i onima u Hrvatskoj, isto. U Sarajevu se sa tom pjesmom mjesecima završavao TV dnevnik, neposredno prije nego je počeo rat. Od straha da ne bude rata u Bosni, svaki sarajevski dnevnik je njom završavao. Cijela Bosna je to pjevala. Poslije su pričali vic: Rade pjeva neću protiv druga svog, a ja bogami hoću! I tako su uradili. Nažalost, na užas naroda.
Vaš sin Danilo, filmski reditelj, upravo je završio igrani film o Draženu Petroviću u kome Draženovog oca igra Dragan Mićanović. Ovo pominjem kao uvod u pitanje: kako ste uspeli da imate dva braka, petoro uspešne dece, petoro unučadi i da vam deca nisu zadavala glavobolju. Naprotiv, uvek ste se ponosili njima.
Prvo, da vas ispravim, od dve ćerke, Nine i Vanje, čekam još dvoje unučadi. Biće ih sedmoro. Da ništa nisam napravio u profesiji, u privatnom životu sam postigao uspjeh koji je dovoljan za tri života. Ali, tu je moja Lenka šampion. Ona je meni učinila da imam jednu familiju, a ne dvije. Da moja djeca Danilo i Lucija iz prvog braka budu u najboljem odnosu sa Lenkom i sa svoje tri sestre iz mog drugog braka. I ako ima smisla to tako reći, ja sam zaista sretan, sretan čovjek.
