Ta čelična ograda oko Pionirskog parka, postavljanje šatora, i zatvaranje javnog prostora ispred moje kancelarije delovali su mi kao prizor iz nekog paralelnog univerzuma. Kao arhitektkinja i građanka, nisam mogla da ćutim pred time
Kancelarija studija arhitektkinje Ksenije Đorđević na Andrićevom vencu nalazi se u epicentru dešavanja izazvanih padom nadstrešnice na novosadskoj železničkoj stanici. Pogled sa balkona pruža se ka Predsedništvu, i udesno, ka delu Pionirskog parka, pretvorenog u Ćacilend. Druga terasa gleda na sedište Ekspa, u čijem se unutrašnjem dvorištu, „parkiraju blindirana vozila, često bez tablica“ i muvaju „tipovi čudnog izgleda“.
Zgrožena, zapanjena, rastužena… dešavanjima kojima svakodnevno svedoči, Đorđević je smatrala svojom dužnošću da na svom Instagram profilu pokrene seriju postova pod nazivom Dobar dan, Srbijo. Njeni izveštaji o protestima, policijskoj brutalnosti, šatorima što ruže i hermetički zatvaraju centar prestonice, naoružanim kordonima sučeljenim sa golorukim demonstrantima.., postali su vrlo popularni, izašavši iz opsega interesovanja dobronamernih.
Tako je ovih dana u režimskim glasilima pokrenut medijski linč na Đorđevićevu. U instruiranim napisima što su se širili poput kuge, ona je targetirana kao neko ko „ruši državu“ i „špijunira“, „premda je bila niko i ništa“ sve dok Vučić nije zaseo na tron. Kako iza nje stoji briljantna dvodecenijska internacionalna karijera, Đorđević se nije posebno uznemirila.
Međutim, dok s njom razgovaramo na navedenoj adresi, iznenada se začuje zvono na ulaznim vratima. „Ovo može da bude samo policija“, kaže nam šapatom. I zbilja, uniformisani pripadnik MUP-a donosi joj poziv da se javi Policijskoj upravi u Kikindi, kao osumnjičenoj u predistražnom postupku krivičnog dela ugrožavanja sigurnosti po članu 138, stavu tri Krivičnog zakonika. Taj stav se odnosi na dovođenje u rizik bezbednosti predsednika, narodnog poslanika, predsednika i članova Vlade, sudije Ustavnog suda… Zaprećena kazna za to delo je zatvor od šest meseci do pet godina.
Čiju sigurnost ste ugrozili i čime?
Pre par dana vraćala sam se sa službenog puta i na društvenim mrežama videla stravičan prizor kako četiri oklopna policijska vozila u punoj brzini jure prema građanima koji protestuju u Ulici vojvode Stepe. Taj prizor me je duboko potresao, kao potpuni moralni sunovrat, te sam kao građanka, ali i kao neko ko je ceo život posvetio radu i izgradnji, osetila obavezu da izrazim svoje zaprepašćenje.
Pravi lideri se ne bave sopstvenim mitom. Njihov autoritet se ne meri posterima i kvadratima – već time kako se društvo oseća kad ih nema u prostoriji. I šta ostane za njima kad utihne aplauz
Potom sam videla na nova.rs da je neki narodni poslanik, za koga ranije nisam ni čula, objavio kako ga čudi da niko od protestanata još nije legao pod točkove za svoje ideale. Tek tad sam se užasnula, ali i poželela da upoznam dotičnog gospodina i priupitam ga za kakve je ideje on spreman da učini tako drastičan korak, i ovo takođe postavila na Instagram. Nisam sigurna, ali pretpostavljam da je to razlog zbog kojeg mi je uručen poziv da se javim policijskoj upravi.
Moj komentar na Instagramu bio je logičan i refleksno reaktivan izraz ljudske zabrinutosti i zapitanosti nad vrednostima koje danas dominiraju javnim prostorom.
Da li ste se uplašili?
Ne bih rekla da sam uplašena, ali nije mi bilo prijatno da me policija traži kao da sam odmetnik od zakona ili neko ko, eto, beži od odgovornosti. Celi život sam provela postupajući savesno, u zemlji i inostranstvu, gradeći svoju privatnu i poslovnu ličnost bez ikakvih afera. Navikla sam da poštujem zakone i običaje svake zemlje. Činjenica da se protiv mene vodi postupak zbog misli i ličnog stava izraženih na društvenim mrežama mi je, najblaže rečeno, strana. I dalje se pitam kako je moguće da se narodni poslanik oseća ugroženo od strane žene arhitektkinje koja želi da ga upozna i predlaže razgovor o idejama i ideologiji. Ja mislim da takav poziv od osobe mog formata treba samo da mu imponuje.
Šta vas je navelo da pokrenete Dobar dan, Srbijo?
Pretpetnaestomartovsko zagrevanje za ono što će se u mesecima koji dolaze pokazati kao vašar besmisla, taštine i sanitarnih problema. Ta čelična ograda oko Pionirskog parka, postavljanje šatora, i zatvaranje javnog prostora ispred moje kancelarije delovali su mi kao prizor iz nekog paralelnog univerzuma. Kao arhitektkinja i građanka, nisam mogla da ćutim pred time. Dobar dan, Srbijo nije nastao iz potrebe za polemikom, već kao vrsta arhive, lični dosije jednog vremena koje će sutra, bojim se, mnogima izgledati nezamislivo.
Ksenija Đorđević Foto: Vesna Lalić/Radar
Na početku sam najnormalnije prolazila kroz taj prostor kao u prethodne tri godine. Nekad bih zamolila redare da sklone metalnu ogradu da prođem, ali u poslednjih mesec dana park je zabarikadiran, i od njega napravljeno mesto gde niko ne može da vam garantuje bezbednost, te u njega više nisam ni zalazila.
Tokom perioda blokade RTS-a, pokušala sam da nakratko svratim do kancelarije da ostavim neke dokumente. Dok sam prolazila kroz park, grupa od sedmorice muškaraca – sačinjena od lica koja sam i ranije viđala u tom prostoru – okružila me je. Uvrede su ubrzo prerasle u fizičku agresiju: jedan od njih mi je oteo telefon, a zatim me i fizički odgurnuo.
Bila sam duboko potresena, ali sam ostala pribrana i odmah se obratila policiji. U početku su reagovali nesigurno, ali su nakon mog insistiranja pristupili legitimisanju napadača i sačinili zvaničnu službenu belešku. Ceo slučaj je sada u nadležnosti Tužilaštva.
Ne govorim ovo iz potrebe za senzacionalizmom, već zato što smatram da nijedna žena, nijedan građanin, ne bi smeo da bude izložen takvoj vrsti zastrašivanja u prostoru koji bi trebalo da pripada svima nama. Ovo više nije pitanje politike, već osnovnog osećaja bezbednosti i slobode kretanja.
Zašto je vlastima bila potrebna medijska hajka koju su pokrenuli u tabloidima?
Mogu da razumem da u atmosferi ekstremne polarizacije mišljenja i osećanja, svako drugačije mišljenje postaje meta. Ali moj socijalni kapital i integritet, građeni decenijama, ne mogu se ugroziti navodima u tabloidima. Moji klijenti dolaze iz celog sveta, moj rad nije nikada bio uslovljen bilo kakvim političkim uticajem.
Kao nezavisni stvaralac, nikada nisam gradila karijeru kroz umrežavanje po prijemima i neformalnim krugovima, već kroz konkretna dela – i to je moja najveća zaštita.
Da li je realno očekivati da će zemlje učesnice Ekspa 2027 poslati svoje delegacije u zemlju koja se suočava s političkom tenzijom visokog intenziteta? Da li će ih poslati u objekte koji nemaju upotrebne dozvole
Moja profesionalna priča je ozbiljno započela još 2005. projektovanjem enterijera kluba Informbiro, a zatim je 2009. otišla na jedan još ozbiljniji nivo restauracijom Hotela Moskva, projektom koji je, u to vreme, bio retka prilika da se na najvišem nivou spoje istorija, arhitektura i odgovornost prema javnom prostoru. Već od 2012. počinjem da radim u Istri, zatim u Sloveniji, a realizacijom prve faze rekonstrukcije Hotela Slon u Ljubljani 2015, moja praksa postaje regionalna. Od više od dve stotine projekata iz mog portfolija, većina je realizovana van ove zemlje.
Tokom godina, radila sam za klijente širom sveta, među kojima su i neke od veoma uglednih i veoma moćnih privatnih i institucionalnih adresa. Moj put je uvek bio profesionalan, bez pokušaja da ga olakšam kroz pripadnost bilo kojoj mreži koja vas „postavlja“ kako bi vas kasnije kontrolisala. Jednostavno – to nisam ja.
Uprkos agresivnoj medijskoj hajci, da li ste mogli da predvidite da će policija da vam zakuca na vrata?
Ne bih mogla da kažem da sam to predvidela, ali u društvu u kojem izražavanje mišljenja može biti doživljeno kao pretnja – ništa ne iznenađuje. Ipak moram da naglasim da ne radim apsolutno ništa što ugrožava druge ili poziva ne bilo kakav oblik nasilja. Čvrsto verujem u slobodu govora i mišljenja. To je ljudsko pravo.
Uz to, potičem iz stare šumadijske porodice u kojoj su se negovale vrednosti dostojanstva, odgovornosti i koja mi je pružila platformu da imam stav. Zato smatram svojom dužnošću da govorim onda kada vidim da se te temeljne vrednosti društva urušavaju. Ne samo zbog sebe – već zbog zemlje i društva u kome živim.
U vremenu kad se urušavaju osnovna ljudska prava i kada se mladi suočavaju s represijom samo zato što imaju stav – ćutanje postaje saučesništvo.
Šta je za vas bila prelomna tačka u ogromnoj masi nepočinstava vlasti?
Za mene je lična prekretnica bila kada je devojčicu Sonju Ponjavić udario automobil u Ruzveltovoj. Ubrzo zatim, studenti su počeli da ispisuju krvne grupe na rukama pre protesta, za slučaj da im se nešto dogodi. Takve scene ne smeju da postanu svakodnevica.
Priznanje da je unutar Zavoda za zaštitu spomenika kulture došlo do falsifikovanja dokumentacije nije samo skandal. To je civilizacijska sramota
Posebno me je potresla i vest o upotrebi zvučnog oružja nad demonstrantima, kao i pomilovanje vršilaca fizičkog nasilja prema studentima koji su samo izražavali svoje stavove. Kada se u takvim situacijama ne vidi pravovremena i pravedna reakcija institucija, to šalje poruku da je nasilje moguće i tolerisano – a to je veoma opasno po već destabilizovano društvo.
Duboko verujem da je odgovornost svih nas da insistiramo na tome da pravda bude ista za sve – i da nijedna forma nasilja ne sme biti prihvatljiva, bez obzira na to s koje strane dolazi.
Dobar dan, Srbijo nastao je iz potrebe da precizno dokumentujem ono što se dešava. Kao neko ko ima analitički, inženjerski um, osećala sam obavezu da stvari složim tako da ostane zapis.
Kakve ste teme otvarali tim postovima?
Park koji sam gledala sa svoje terase postao je prostor gde su se svakog jutra okupljali ljudi koji nisu tamo zbog ideje, već zbog dnevnica, što cela Srbija zna. Muzika koja je dopirala nije odražavala neki kulturni izbor, već više bila sredstvo izazivanja nelagode. U jednom trenutku, osećala sam kao da nam se svet pretvorio u predstavu u kojoj se odluke donose mimo volje građana, mimo zakona, a često i mimo zdravog razuma. Takvi projekti, u uređenim sistemima, zaista mogu da budu pokretači napretka. Međutim, da bi to zaista bili, neophodno je da ih vode ljudi koji razumeju dugoročne vrednosti – ne samo finansijske tokove.
Ksenija Đorđević Foto: Vesna Lalić/Radar
Ako ne postoji jasno definisana vizija o tome kako da se kroz saradnju sa stranim partnerima očuva interes građana i zaštite ključni resursi, postoji rizik da se izgubi kontrola nad sopstvenim razvojem.
Mi ne smemo pristajati na modele u kojima je država svedena na servis tuđih interesa. Naši prirodni resursi, prostor i ljudski potencijal moraju se koristiti promišljeno – u korist građana Srbije.
Ako kao društvo izgubimo sposobnost da razlikujemo razvoj od rasprodaje – dugoročno ćemo izgubiti mnogo više od ekonomske stabilnosti. Izgubićemo pravo da sami odlučujemo o sopstvenoj budućnosti.
Kako to može da se primeni na slučaj iskopavanja litijuma?
Iskopavanje litijuma je pitanje koje ne trpi pojednostavljenja. Postoje infrastrukturni i rudarski projekti koji mogu imati pozitivan efekat, ali samo ako se sprovode uz najviše standarde zaštite životne sredine i uz jasno definisanu korist za lokalnu zajednicu.
Srbija ima pravo – i obavezu – da učestvuje u razvoju evropske industrije i energetske tranzicije, ali to ne sme značiti da će naše najplodnije zemljište postati kolateralna šteta.
Da bi se ovakvi projekti sprovodili na način koji je održiv, potreban je politički i stručni okvir koji razume dugoročnu vrednost javnog dobra. Bez vizije, bez strateške zaštite nacionalnih interesa, nijedna saradnja ne može biti do kraja pravedna.
Kada kulturno dobro postane predmet administrativne manipulacije zarad profita, onda to više nije greška sistema, to je poruka da sistem više ne postoji
I to se ne odnosi samo na naše rukovodioce – neretko i međunarodni partneri zanemaruju specifičnosti i osećaj odgovornosti prema lokalnim zajednicama. Zato je važno da postoji transparentan dijalog svih aktera, i da se zaštita zemlje i zdravlja građana nikada ne dovede u pitanje.
Nacrt prostornog plana za širenje Beograda na vodi je usvojen po hitnom postupku, uprkos tome što je pristiglo 10.000 primedbi koje nisu ni razmatrane. Šta onda još da očekujemo?
Kada se odluke od takvog značaja donose bez razmatranja hiljada dostavljenih primedbi, jasno je da participacija javnosti nije percipirana kao vrednost, već kao prepreka.
A suština nije u tome da zaustavimo gradnju – već da razumemo šta ostaje iza nas. Ako sav razvoj podredimo isključivo tržišnoj isplativosti, rizikujemo da izgubimo one nevidljive, ali presudne vrednosti: duh grada, kulturni kontinuitet, prostor za svakodnevni život običnog čoveka.
Ako gradimo samo ono što je isplativo, mi ćemo izgubiti neprocenjivo. Ovo je znala ekonomska, politička i intelektualna elita, skupljena u jedan entitet dvadesetih godina prošlog veka, založivši se za preporod Srbije preko zadužbinarstva. Oni su artikulisali vrednosti kao što je čast, umetnost, kultura, što se prelilo na društvo. Isto očekujem od ove pobunjene mladeži, da postane nepotkupljivi sloj vođen višim idejama, i čvrsto verujem da je to moguće.
Čak i ako se Dragoslav Bokan postavlja za predsednika Upravnog odbora Narodnog pozorišta i tako baca rukavica u lice poslenicima kulture?
Neka od nedavnih kadrovskih rešenja u ključnim kulturnim i obrazovnim institucijama ostavljaju utisak da se kriterijumi znanja, iskustva i stručnosti potiskuju pred imperativom političke lojalnosti.
To nije samo pitanje ukusa ili ideološke opredeljenosti – to je duboko pitanje odnosa prema institucijama koje oblikuju identitet jednog naroda. Ako kulturne i obrazovne sisteme prepustimo logici improvizacije, kratkoročnih ciljeva ili političkog marketinga, gubimo temelje na kojima društvo počiva.
Ksenija Đorđević Foto: Vesna Lalić/Radar
Posebno je važno da stručna javnost ne ćuti. Nadstrešnica koja se obrušila nije metafora – to je konkretan signal o tome koliko je važno da se poštuju inženjerski i urbanistički standardi, da postoji profesionalni nadzor i transparentna dokumentacija.
Bez obzira na političke stavove, stručnost i profesionalni integritet moraju ostati iznad stranačkih interesa. To je jedini način da sačuvamo poverenje građana i osnovne postulate javnog delovanja.
Ovih dana se u sklopu priče o studentima kao stranim plaćenicima pojavila teorija da su strane sile izdejstvovale pad nadstrešnice. Ko će u to da poveruje?
Ne poznajem nikoga iz svoje profesionalne, stručne ili ljudske sfere ko bi mogao da poveruje u tako nešto. Ipak, problem nije u samoj teoriji – već u tome što se ona plasira kao zvaničan narativ, u trenutku kada bi fokus trebalo da bude na istini, odgovornosti i sigurnosti građana.
Kada institucije preusmere pažnju sa stvarnih problema na fantastične konstrukcije, to ne može doneti dobro ni poverenju, ni dijalogu, ni društvu u celini.
Studenti koji su izašli na ulice nisu to učinili iz hira. Njihov bunt je bio dostojanstvena reakcija na atmosferu ignorisanja, obesmišljavanja struke i pokušaja da se opravda očigledno zanemarivanje osnovnih standarda bezbednosti.
Umesto toga, vlast pojačava pritisak, pa besomučno hapsi, bije, kidnapuje studente i druge protestante?
Nažalost, previše je primera koji slamaju srce. Posebno me je potresao slučaj čoveka koji je, zbog neprekidnog administrativnog i finansijskog pritiska, doveden u stanje u kojem je razmišljao o tome da sebi oduzme život. Bio je to običan vozač, čovek koji je samo prevozio studente. Njegov sin je, potom, fizički napadnut zbog lepljenja plakata.
Ksenija Đorđević Foto: Vesna Lalić/Radar
To su trenuci u kojima se čovek zapita: dokle možemo ovako? Kada oni koji samo pokušavaju da pomognu budu dovedeni do granice sopstvene izdržljivosti, onda to nije više pitanje ni politike, ni sistema – već pitanje temeljnog moralnog poretka.
U moru očekivanih poteza, dešavaju se i nepredvidivi, recimo da jedan od šefova u republičkom Zavodu za zaštitu spomenika kulture, Goran Vasić, prizna da je falsifikovao predlog donošenja odluke o prestanku statusa kulturnog dobra Generalštaba, koji treba da postane hotel Trampovog zeta. Otkud to?
Priznanje da je unutar Zavoda za zaštitu spomenika kulture došlo do falsifikovanja dokumentacije, nije samo skandal. To je civilizacijska sramota.
Nadstrešnica koja se obrušila nije metafora – to je konkretan signal o tome koliko je važno da se poštuju inženjerski i urbanistički standardi, da postoji profesionalni nadzor i transparentna dokumentacija
Kada kulturno dobro postane predmet administrativne manipulacije zarad profita, onda to više nije greška sistema, to je poruka da sistem više ne postoji.
U zemlji sa ovakvim nasleđem, takva praksa nije samo neodgovornost – to je izdaja vrednosti.
Ipak, ohrabruje to što je stručna zajednica reagovala argumentovano, smireno i jasno. Da toga nije bilo, bojim se da bi sve bilo sprovedeno bez glasa protiv. Povlačenje investitora je samo privremeno zatišje – ono nas ne sme uspavati.
Jer pravo pitanje ostaje: da li ćemo kao društvo umeti da branimo ono što nam ne može biti ponovo sagrađeno?
Da li nam vešću o navodnom povlačenju investitora projekta Hotel „Tramp“ vlasti samo magle pogled, kao sa tobožnjim povlačenjem plana za izgradnju žičare na Kalemegdanu?
Zadržavam dozu opreza, ali gotovo da sam sigurna da se ni ovaj, ni slični projekti neće realizovati. Ne zbog nedostatka ambicije, već zbog objektivnih ograničenja – i vremenskih i infrastrukturnih. Postoje granice koje ni propaganda ne može da premosti, ma koliko resursa angažovala.
Čak ni za 18 milijardi evra, koliko bi trebalo da staje Ekspo?
Čak i da je ta cifra opravdana, i da postoji apsolutna logistička podrška, zakoni, dozvole i tehnička procedura zahtevaju vreme. A vreme je upravo ono čega ovde nema. U ozbiljnim društvima, procedure postoje s razlogom. Preskakanje tih koraka je siguran put ka nesagledivim posledicama.
Zašto je Vučiću toliko važno da napravi Ekspo, osim naravno prilike za koruptivne aktivnosti?
Mislim da je, pored svega što ste naveli, u pitanju i snažna potreba da se ostavi simbolički trag – nešto monumentalno što bi trebalo da svedoči o epohi. Problem nastaje kada se takvi projekti pokreću bez dugoročnog plana, bez odgovora na pitanje: šta se dešava posle? U ovom slučaju, već sada se govori o tome da bi ti objekti bili „povoljno“ ponuđeni studentima. Ako je to završna vizija, onda se ne radi o razvoju – već o improvizaciji.
Ne verujem da će do realizacije Ekspa doći. Ali ne zato što domaće građevinske firme nemaju kapacitete da iznesu tako zahtevan projekat – naprotiv. Problem nije tehničke, već političke prirode.
Dobar dan, Srbijo nije nastao iz potrebe za polemikom, već kao vrsta arhive, lični dosije jednog vremena koje će sutra, bojim se, mnogima izgledati nezamislivo.
U ovom trenutku, ono što najviše ugrožava sam Ekspo nije ni kašnjenje s dozvolama, ni dinamički plan izvođenja radova. Ugrožava ga atmosfera koja se stvara u zemlji – intenzivna represija koju vlast sprovodi, narušavanje osnovnih sloboda, pretnje vanrednim merama.
Ksenija Đorđević Foto: Vesna Lalić/Radar
I postavlja se pitanje: da li je realno očekivati da će zemlje učesnice Ekspa 2027 sa poverenjem poslati svoje delegacije, izložbene postavke i organizacione timove u zemlju koja se, makar i privremeno, suočava s političkom tenzijom visokog intenziteta ili potencijalnim uvođenjem vanrednog stanja? Da li će ih poslati u objekte koji nemaju upotrebne dozvole, što je u njihovim zemljama apsolutno nezamislivo?
To jednostavno nije okruženje u kojem Ekspo može uspeti. I tu se otvara paradoks: umesto da sačuva ono što želi da promoviše kao svoj najveći uspeh, vlast rizikuje da ga sama poništi sopstvenim odlukama i delovanjem.
Dok svedočimo neviđenoj represiji nad studentima i pobunjenim građanima, nedostaje samo da Vučić izvede tenkove na ulice, kao što je radio Milošević?
Današnje okolnosti očigledno zahtevaju drugačiji imidž, posebno pred međunarodnim partnerima. Projekti poput Ekspa ne podnose scene izvan kontrole. Ali važno je da ne budemo zavarani: odsustvo tenkova ne znači odsustvo pritiska. Kako sama kaže, međunarodna zajednica budno prati. Šta će se desiti u trenutku kada bi trebalo i sama da postane akter?
Šta je ipak Vučićeva najslabija tačka?
Verovatno upravo ta potreba da se sopstveni značaj neprekidno potvrđuje kroz monumentalne projekte, umesto kroz stabilnost institucija i poverenje građana. Pravi lideri se ne bave sopstvenim mitom. Njihov autoritet se ne meri posterima i kvadratima – već time kako se društvo oseća kad ih nema u prostoriji. I šta ostane za njima kad utihne aplauz.