Gost Beograda ovih dana je Ervin Dubrović, u srednjoevropskim razmerama dragoceni istoričar umetnosti, dugogodišnji direktor Muzeja grada Rijeke, koji je uspeo da mali lokalni muzej razvije u velelepnu, izuzetno reprezentativnu i iznad svega muzeološki značajnu instituciju smeštenu u jednom od najlepših istorijskih riječkih zdanja – Palati šećera. Postavka tog muzeja, po rečima profesorke dr Irine Subotić , „odražava slojevitost i složenost geopolitičkih okolnosti u kojima je Rijeka bila u žiži pažnje velikih sila, gde su se smenjivale vlasti i ukrštali državnički i ekonomski interesi Mađarske, Austrije, Italije, Nemačke, Hrvatske, kasnije Jugoslavije, gde su se menjale granice i zvanične zastave, mešali jezici, kulturni uticaji i ukusi, i gde je zajednica kosmopolitskih i modernističkih nazora doticala tradicionalne vrednosti lokalnog stanovništva“.
Nova knjiga Ervina Dubrovića Slikarstvo u Rijeci 1891-1941 , posle promocije u Rijeci i u Matici hrvatskoj u Zagrebu, biće predstavljena 3. jula u Narodnom muzeju u Beogradu. Irina Subotić, koja govori o njoj, tim povodom za Radar kaže: „Knjiga Slikarstvo u Rijeci 1891-1941 predstavlja vrhunac Dubrovićevog dugogodišnjeg rada o ovoj temi. Otkrio je mnogo novih podataka o likovnim događajima, umetničkim ličnostima i udruženjima o kojima se malo znalo, stavio ih je u kontekst vladajuće, međunarodne klime njihovog vremena, proširio polje interesovanja na fotografiju i primenjenu grafiku – plakate, propagandne turističke materijale i sl. Istovremeno je objasnio politički kontekst kratkotrajnog fašističkog prisustva čuvenog D’Anuncija, pratio likovnu kritiku i recepciju kod publike – jednom rečju, njegova knjiga je dragocena hronika kulturne atmosfere tokom pedeset godina kada je nastajala moderna umetnost u samoj Rijeci, Sušaku, obližnjoj Opatiji i u celom Kvarneru. Tu klimu su pre svega činili došljaci iz raznih delova Austrougarske ali i iz gotovo cele Evrope, kasnije Jugoslavije, koji su u kraćem ili dužem periodu svojim delima obeležili predivan kvarnerski genius loci, ali se tu rađala i značajna lokalna scena, danas izuzetno aktivna.“
Ervin Dubrović objašnjava zašto mu je važna ova beogradska promocija: „To je prigoda za učvršćivanje već postojećih veza i stvaranje novih. Komunikacija u intelektualnim krugovima važna je kao kruh nasušni. Upoznajete nove suradnike, saznajete stvari koje su vam korisne za rad i koje vas potiču. Beograd doživljavam kao jedan od svojih gradova kamo se uvijek rado vraćam, gdje imam prijatelje i poznanike. A moji su gradovi još Novi Sad, Budimpešta, Beč, Grac, Ljubljana, Trst, Venecija i Rim. I, dakako, Zagreb u kojem sam proživio pet lijepih godina studija. Zapravo su to sve naše povijesne prijestolnice i regionalni centri, gdje sam uvijek nešto istraživao i surađivao s muzejima, knjižnicama i arhivima.“
Priča o Muzeju grada Rijeke je izuzetno važna u životu ovog predanog istraživača arhivskog materijala: „Skoro trideset godina bio sam ravnatelj Muzeja grada Rijeke, bivšeg Muzeja narodne revolucije, koji gotovo uopće nije imao prikladne građe a ni prikladan prostor za uređenje stalnog postava. Trebale su mi sve te godine da zajedno s kolegama organiziram dobar Muzej grada Rijeke, koji je bio nominiran i za europsku muzejsku nagradu za najbolji muzej. Svih tih godina nastojao sam biti aktivan kao istraživač i pisac, ali moji su interesi više bili usmjereni na povijesne i gospodarske teme, koje u jugoslavenska vremena uopće nisu zanimale ondašnje istraživače. Smatrao sam da treba, na primjer, istražiti veze s upravljačkim i trgovačkim krugovima u Beču i Antverpenu, koji su u osamnaestom stoljeću pokrenuli riječki gospodarski razvoj.“
Rijeka je Ervinov rodni grad, i on polazi od tvrdnje da su svi Riječani uvereni kako je Rijeka jedan od najzanimljivijih i najvažnijih gradova na svetu: „To valjda važi i za građane drugih gradova koji tako misle o svojem rodnom gradu. Rijeka je u svojoj povijesti imala više uspona i padova. Imala je više i drastičnih promjena nacionalne strukture svoga stanovništva. Talijani, kojih danas u gradu živi vrlo malo, i Hrvati, koji čine veliku većinu stanovnika, još raspravljaju jesu li prvi stanovnici Rijeke bili jedni ili drugi. Neki podsjećaju i da je Rijeka stoljećima bila grad na granici srednjovjekovnog imperija, Svetog rimskog carstva, kao i da je to u novije doba bio kozmopolitski, trgovački, lučki i industrijski grad, pretežno talijanske kulture, no u kojem su zajedno živjeli Talijani, Hrvati, Mađari i Nijemci. Nakon Drugog svjetskog rata talijanizirani grad doživio je veliku traumu. Većina se stanovnika iselila a zamijenili su ih došljaci iz raznih krajeva Jugoslavije. Rijeka je doživjela nov gospodarski uspon, a o gradu se počelo govoriti kao o Jugoslaviji u malom. No činjenica je da se odjednom ekonomija počela srozavati, industrija je zastarjela i počela je propadati, a drugi su gradovi počeli biti važniji od nekad najveće jugoslavenske luke. Rijeka je morala tražiti svoj novi identitet i nije ga još uvijek našla. Hoće li i dalje biti lučki grad i prometno čvorište ili će prvenstveno biti turistički grad?
Nije još uvijek jasno što će se događati u budućnosti no, rado pamtimo da je Rijeka imala naročit šarm kozmopolitskog i lučkog grada, koji je bio otvoreniji prema svijetu od drugih jugoslavenskih gradova. Ovdje su pristajali brodovi iz svih krajeva svijeta, pomorci su donosili razne tehničke novitete i brzo nas priključivali svijetu, unatoč sumnjičavosti pomalo zatvorenog režima koji je odbacivao potrošačko društvo.“
Po rečima ovog sagovornika, Jugoslavija je bila više nego poželjna zemlja za razvoj savremene umetnosti: „Nakon prvih poslijeratnih godina socijalističkog realizma, nakon prekida sa Sovjetskim Savezom i Istočnim blokom, Jugoslavija se brzo približavala zapadnoj umjetnosti. Poticaji iz Pariza i Njujorka postali su bitni. Riječka Moderna galerija, današnji Muzej moderne i suvremene umjetnosti pokrenuo je već sredinom pedesetih godina svoj Salon, koji je ubrzo postao glavno okupljalište mladih modernih umjetnika Jugoslavije. Tih je godina Edo Murtić boravio u Njujorku i donio u Jugoslaviju odjek najnovijih njujorških zbivanja, a Njujork je tada već preuzeo primat od Pariza. Često se isticalo i kako je čuveni engleski kritičar Herbert Rid boravio u Jugoslaviji i u svoju knjigu o suvremenom kiparstvu uvrstio i jugoslavenske umjetnike, Olgu Jančić na primjer. Naši su umjetnici doista bili uključeni u europska zbivanja i imali određeni utjecaj.“
Živimo jedni kraj drugih, imamo iste ili vrlo bliske jezike, stoletne veze, imamo iste susede. Usto, svi volimo ćevape. Neki dan sam u Rijeci, u Hrvatskoj, kupio u trgovini leskovačku pljeskavicu i pročitao, sitnim slovima ispisano, da je proizvedena u Gornjoj Radgoni u Sloveniji!
Umetnički opus Ervina Dubrovića sadrži brojne monografije, preglede umetničkih i uopšte kulturnih zbivanja i ličnosti u Rijeci i okolini. On je predani istraživač arhivskog materijala, među njima je zanimljiv i onaj pod naslovom Intelektualci, fašisti i antifašisti, koji ima svoju istoriju:
„To je samo jedan esej napisan za znanstveni skup o Leu Valianiju, riječkom antifašisti, porijeklom Mađaru i Židovu. Valiani – izvorno Weiczen – bio je jedan od članova prijekog suda koji je Musolinija osudio na smrt. Poslije rata bio je član talijanskog parlamenta, a onda je zapažen kao pisac povijesnih knjiga, među kojima i knjige Raspad Austro-Ugarske. Mene su i u ovom slučaju samo zanimale riječke prilike i primjeri različitih intelektualnih i ideoloških usmjerenja. Ja sam povjesničar umjetnosti i ne upuštam se rado u ideološke i političke teme. Privukla mi je zanimanje, na primjer, činjenica da je jedan novinar izbačen iz Fašističke partije jer se sukobio sa ministrom prometa, kojemu je pripisivao krivicu da je ukinuo nekad slavno riječko brodarsko poduzeće. Taj je isti otpadnik poslije ponovno primljen u Partiju i čak postao izdavač Musolinijevih sabranih djela koja su izlazila u Firenci. Što je još zanimljivije, nakon njegove smrti to je nastavio njegov sin i tek početkom pedesetih godina dovršio taj posao! Kod nas izgleda nezamislivo da se izdavanje Musolinijevih djela nastavilo još nekoliko godina nakon njegova pada.
Drugi je slučaj, također vrlo zanimljiv, bio slučaj računovođe Frančeska Dreniga, porijeklom Hrvata po majci, Slovenca po ocu, no po kulturi i osjećaju Talijana. On je poznat kao pokretač književnih časopisa i prevodilac sa hrvatskog, srpskog i slovenskog. Priznavali su mu talijansko rodoljublje, ali budući da je odbijao pristupiti Fašističkoj partiji morao je dati pismenu izjavu da neće javno djelovati. Kad su se Italija i Jugoslavija politički uzajamno približile naredili su mu da surađuje u časopisu koji je objavljivao prikaze jugoslavenskih umjetnika i prijevode jugoslavenskih pisaca.“
Na pitanje da li bi danas mogao da napiše tekst sa istim naslovom Intelektualci, fašisti i antifašisti koji bi odgovarao vremenu sadašnjem, sagovornik Radara objašnjava da to nisu njegove teme, već ih se dotiče kada govori o umetnosti i kulturi. Budući je studirao i komparativnu književnost, istražuje i pojedine pisce:
„Jedan je od njih Mirko Jelušić, Bečanin, po ocu Hrvat, njemački rodoljub, pisac biografskih romana, koji su ga proslavili pa je u desetak godina, od kraja 1920-ih do početka 1940-ih, ukupno prodao oko milijun primjeraka knjiga. To je otprilike kao da danas prodate deset milijuna knjiga! Jelušić je bio tvrdi nacist! Kad su Nijemci 1938. ušli u Beč i pripojili Austriju, on je postao direktor glavnog austrijskog dramskog kazališta, Burgteatra i slikao se sa Jozefom Gebelsom, Hitlerovim ministrom propagande i prosvjete. Poslije rata su mu sudili, prvo Rusi, poslije Austrijanci, a branili su ga pisci komunisti, koji se bježali od nacizma! Tvrdili su da je dobar čovjek! Takve su mi priče draže od crno-bijelih ideoloških priča. Kad mi je jednom prijatelj iz Novog Sada rekao da će me upoznati s predsjednikom antifašista Vojvodine, rekao sam da mi je drago, ali da bi mi bilo još zanimljivije upoznati predsjednika fašista, jer ne poznajem još nijednoga, a onih prvih sam već više upoznao.
Antifašisti danas imaju veliku konkurenciju. Ovo je vrijeme desnice i nacionalista. Dovoljno je samo pogledati okruženje, okolne zemlje. Vrijeme u kojem se pojavljuje sve više velikih vođa očito govori o određenoj regresiji, vraćanju unazad i opasnostima o kojima bismo mogli učiti iz povijesti. Kad bismo to htjeli. Jedan je stariji povjesničar rado ponavljao da nitko, nikad, ništa nije naučio iz povijesti.“
Zbog čega su važne kulturne spone između Srba, Hrvata, Slovenaca danas – pitamo na kraju čoveka u čijoj porodici je bilo članova različitog porekla, gde su se mešale religije, jezici, dijalekti, profesije i običaji: „Važne su uvijek. Živimo jedni kraj drugih, imamo iste ili vrlo bliske jezike, stoljetne veze, imamo iste susjede. Usto, svi volimo ćevape. Neki dan sam u Rijeci, u Hrvatskoj, kupio u trgovini leskovačku pljeskavicu i pročitao, sitnim slovima ispisano, da je proizvedena u Gornjoj Radgoni u Sloveniji!“
