Postoje ljudi u našim životima koje ne viđamo često, a s kojima imamo intenzivan odnos i osjećamo ih veoma bliskim. I dovoljno je da znamo da su tamo negdje, u nekom gradu, da živimo u istom svijetu, pa da nam to pruži spokoj i utjehu. Ti povremeni susreti kada se dese budu praznik radosti a u njih stanu čitave godine propuštenih druženja.
Takav je bio moj prijateljski odnos s Ljubom Simovićem.
I dok ovo pišem, čini mi se neprirodnim da ta rečenica stoji u prošlom vremenu… Jednostavno, od nekih ljudi očekujemo da nikad ne umru, da budu vječni i nedodirljivi za sve zlo pa i za samu smrt, što Ljuba nesumnjivo jeste svojim cjelokupnim životnim djelom koji je ostavio za sobom.
On je za srpsku književnost i kulturu, ali i za cijeli svoj narod onaj svetionik koji nas podsjeća ko smo i, još važnije, kakvi bismo mogli da budemo. Postojanje jedne takve ličnosti pomaže nam da se kao narod uspravimo kako se – uprkos svakojakim posrnućima – ne bismo postidjeli sami sebe.
Čudni su ovo dani, turbulentni, osjećaj ponosa i nade smjenjuju tuga i briga, ali više od svega bih volio da vijest o Ljubinoj smrti nikada nisam čuo… Imam osjećaj da su se slično, prije više od 2000 godina, osjećali učenici na vijest o smrti svoga Učitelja
Ljuba je napustio ovaj svijet u velikoj nedelji pred praznik Hristovog vaskrsenja, kojim je zauvijek pobijeđena smrt. Još jedna simbolična i višeznačna poruka, kako Hristova tako i pjesnikova, valjda da nas ohrabre i ublaže tugu kako bismo na ovu vijest mogli uzvratiti onim prkosnim riječima: „Smrti, gdje ti je žalac. Pakle, gdje ti je pobjeda”?
Čudni su ovo dani, turbulentni, osjećaj ponosa i nade smjenjuju tuga i briga, ali više od svega bih volio da vijest o Ljubinoj smrti nikada nisam čuo… Imam osjećaj da su se slično, prije više od 2000 godina, osjećali učenici na vijest o smrti svoga Učitelja. Ali zaista kada nam snage ponestane – vjera u vaskrslog Gospoda je naša utjeha, s kojom kao oružjem i ja jurišam na ovu današnju tugu…
Slava Bogu i vječna zahvalnost mom prijatelju i učitelju Ljubi Simoviću…
