U danima završetka vaskršnjeg posta Crkva svake godine iznova proživljava Hristovo stradanje kroz bogosluženja i molitve, ali ujedno i ponovo promišlja o značenju njegove dobrovoljne žrtve na krstu. Nesumnjivo da je za nas hrišćane žrtva Sina Božjeg temelj na kojem se zasniva spasenje svijeta, ali budući da je riječ o događaju koji se zbio prije više od 2000 godina, on se, čak i među vjerujućima, nerijetko poima prije svega kao dalek, simboličan čin, odnosno kao samo još jedan segment – doduše, veoma važan – u bogatom mozaiku koji sačinjava hrišćansku/pravoslavnu tradiciju.
Drugim riječima, tumačenja Hristovog raspeća nerijetko su, ako izuzmemo akademski teološki diskurs, lišena nastojanja da se prodre u njegovu pravu suštinu i smisao, što posljedično, gotovo u stopu, prati i utisak da nije posrijedi „,živ“, stvaran događaj, nego dio nekog udaljenog, nestvarnog hrišćanskog dekora. Sve ovo je, usuđujem se reći, očekivano i svojstveno ljudskoj prirodi, koja se teško poistovjećuje s onim što ne vidi sopstvenim očima, što nipošto ne znači da se mi nužno moramo prikloniti takvoj percepciji, bez napora da napravimo iskorak u pravcu dubljeg razumijevanja stvari.
Redovi koje slijede predstavljaju pokušaj da se odgovori na pitanje značaja žrtve i požrtvovanja u našem vremenu, a prije svega šta to danas možemo naučiti iz Hristovog žrtvenog podviga.
Samo raspeće Isusa Hrista nije bilo samo događaj neophodan za spasenje svijeta, kao što nije bilo ni samo svirepi čin egzekucije nekoga ko je smatran prijetnjom po tadašnju domaću i stranu vlast (na čemu tokom suđenja pred Pilatom sve vrijeme insistiraju judejske vođe i prvosveštenici). On takođe nije prosto nevino i nepravedno stradanje, kao ni puki pokušaj da se zatre jedna zajednica u nastajanju, čije se razmjere i veličina, u trenutku Hristovog raspeća, još uvijek ne naziru, kao ni uticaj koji će imati na svijet u kojem danas živimo. Hristovo raspeće je sve navedeno, ali i mnogo više od toga – ono je najsnažnija potvrda djelatne, žive i beskompromisne ljubavi do dana današnjeg (ma koliko onim skeptičnijim među nama ta ljubav djelovala isuviše utopijski i romantizovano).
Svesna i dobrovoljna žrtva
Na šta zapravo isticanjem takve Hristove ljubavi pokušavam da ukažem? Hristovo stradanje je, kao preduslov spasenja svijeta, unaprijed bilo određeno, ali Hristos nijednog trenutka nije bio primoran da pristane na tu žrtvu. Dakle, za spasenje svijeta Hristova žrtva bila je neophodna, ali sam Hristos ničim nije bio prisiljen da svoju žrtvu sprovede u djelo – naprotiv, on nju podnosi svjesno i dobrovoljno.
Nesumnjivu potvrdu za ovu tvrdnju nalazimo u Jovanovom jevanđelju, u kojem Hristos, između ostalog, kaže: „Zato me i ljubi Otac što ja polažem dušu svoju da je opet uzmem. Niko je ne uzima od mene, nego ja sam od sebe polažem. Vlast imam položiti je, i vlast imam opet uzeti je; ovu zapovest primih od Oca svojega“ (Jn. 10:17–18).
Zbog glasno artikulisanog mišljenja sigurno vas danas neće razapeti na krstu – jer metode odmazde su ipak daleko sofisticiranije, što svakako ne znači da su manje podmukle – ali će vas bez sumnje raspinjati u medijima, ucenjivati gubitkom posla ili uskraćivanjem plata
Isto nam potvrđuje i Matejevo jevanđelje, u kojem se na jednom mjestu opisuje sljedeći prizor: „I otišavši malo napred pade na lice svoje moleći se i govoreći: Oče moj! ako je moguće, neka me mimoiđe čaša ova; ali opet ne kako ja hoću, nego kako ti“ (Mt. 26:39). Ova scena u Getsimanskom vrtu, iako ukazuje na unutrašnji konflikt u samom Hristu, potvrđuje i njegovu potpunu spremnost da dobrovoljno prihvati volju Božju.
Drugim riječima, Hristos je u svakom času – u tome i jeste suština Božje slobode koja je data svakom čovjeku, pa samim tim i Hristovoj očovječenoj ličnosti – mogao odustati od svoje žrtve, mogao je ne samo zavapiti Ocu da ga zaobiđe čaša koja mu je namijenjena, nego i zaista učiniti da ga ona zaobiđe. Ali on je – i u tome je, čini mi se, pored spasenja svijeta, najvažnija „posljedica“ Hristove žrtve – pokazao da ljubav kao takva, u njegovom slučaju prema Ocu nebeskom i cjelokupnoj tvorevini, podrazumijeva u prvom redu odgovornost, a odgovornost nerijetko sa sobom nosi i neophodnost žrtvovanja.
Kad je dobrobit drugih važnija od vlastite
Volim – dakle odgovoran sam, između ostalog, za voljena bića, što znači da mi je njihova dobrobit važna, važnija i od vlastite dobrobiti. To ujedno znači i da povremeno moram da istrpim muku i stradanje (naravno da je Hristovo stradanje daleko od obične muke, ali je, usuđujem se reći, suština žrtve gotovo uvijek ista: žrtvujem se znači činim ono što, vjerovatno, ne bih bio u stanju da učinim svojevoljno da ne volim bližnjeg svog).
Iz ovoga nedvosmisleno proizlazi da ljubavi (a samim tim ni žrtve) bez odgovornosti zapravo i nema, jer ako ljubav ne prati osjećaj odgovornosti, onda ona rizikuje da postane puko zadovoljenje sopstvenih potreba i hranjenje ega, bile te potrebe duhovne ili fizičke prirode, ili pak i jedne i druge.
Ljubav, dakle, nikada nije statična, nepokretna, ona bi trebalo uvijek da podrazumijeva iskorak iz sebe u pravcu onih koje volimo, u pravcu djelanja za njihovu dobrobit. U svojoj suštini ona nije samo izlaženje iz sebe, već i pretpostavljanje sopstvenom postojanju nečeg većeg i značajnijeg od sebe – bićâ koje volimo. Ljubav nije moguća, čvrsto u to vjerujem, ako duboko u nama ne dođe do potiranja sebičnosti, jer istinska ljubav bi trebalo da bude iznad svake sebičnosti.
Upravo takva nesebična ljubav, između ostalog, čini da bez prisile pristajemo na žrtvu ili požrtvovanost. A veličina i iznimnost Hristove žrtve jeste, da se vratimo na to, upravo u pomenutoj dobrovoljnosti. Hristos i prije nego što će biti razapet zna strahotu svoga puta, dakle zna da je to put koji vodi u smrt. On dobrovoljno prolazi kroz smrt da bi je pobijedio vaskrsenjem, a sve to čini radi ljubavi i spasenja drugih.
Danas bi najveći čin požrtvovanja bio da oni koji se nalaze na odgovornim položajima u društvu prihvate odgovornost za sopstvene postupke i dela, uprkos potrebi za očuvanjem pozicija moći. I ne bismo smeli pristajati na pilatovske kompromise, pranja ruku i odricanja od odgovornosti
Ali, da bi se taj put spasenja dogodio bilo je potrebno proći kroz patnju i stradanje, a nesumnjivo i kroz strah, kojeg ni Sin Božji – uprkos snažnoj vjeri u misiju koja mu je povjerena i u njen ishod – nije bio pošteđen, čemu svjedoči pomenuti vapaj u Getsimanskom vrtu. Uprkos tome što ga na momente zapljuskuje osjećaj napuštenosti i straha, on ipak od svog puta ne odustaje. To njegovo neodustajanje bez obzira na težinu stradanja koje mora da podnese čini njegovu žrtvu još uzvišenijom. Kasnije će tim istim žrtvenim putem koračati i mnogi hrišćanski mučenici.
Naše i Hristovo vreme ne podrazumeva iste vidove žrtvovanja
Tako je bilo kroz istoriju hrišćanstva, ali šta je sa savremenim trenutkom? Da li je svijet u kojem živimo, s pojedincima vrlo jasno orijentisanim ka stavljanju sebe i svojih potreba na prvo mjesto, spreman na dobrovoljnu žrtvu, na žrtvu uopšte, čak i u granicama najuže porodice?
Prije nego što pokušam odgovoriti na ovo pitanje naglasio bih da ljubav prema sebi nesumnjivo jeste važna i da je treba, u zdravim okvirima, njegovati jer njena atrofija je jednako pogubna kao i hipertrofija. Ipak, uprkos tome što posvemašnje insistiranje na važnosti stavljanja sebe i sopstvenih potreba na prvo mjesto danas često odvodi u krajnosti i izvitoperenja raznih vrsta, ne čini mi se da su ljudi bitno drugačiji (sebičniji) u odnosu na Hristovo vrijeme, kojem su, baš kao i našem vijeku, jednako bili svojstveni i ljudski sebičluk, glupost, konformizam, strah, potreba za moći…
Samo je možda istorijski kontekst unekoliko drugačiji (mada, ako pažljivije razmislimo, ni tu nećemo uočiti velike razlike). Ali ono što je još važnije naglasiti, naročito u svjetlu teme o kojoj je riječ, jeste to da egocentrični odnos prema sebi i tada, a i danas nužno vodi do udaljavanja od bližnjeg i na svojevrstan način umrtvljuje našu potrebu da se za bilo koga drugog žrtvujemo osim za sebe. S takvim kontrastom u pozadini, Hristova žrtva, ako je to uopšte moguće, djeluje još uzvišenije.
Međutim, jedna razlika se ipak sama po sebi nameće u pomenutom poređenju, a to je da žrtvovati se u naše i u Hristovo vrijeme ne podrazumijeva iste vidove žrtvovanja. I naša stvarnost zahtijeva velike žrtve, ali žrtvovati se u našem slučaju samo je naizgled jednostavnije, a opet se, paradoksalno, radi o jednoj te istoj ugroženosti ljudske egzistencije.
Prave ljubavi i žrtve nema bez odgovornosti. U suprotnom ljubav rizikuje da postane puko zadovoljenje sopstvenih potreba i hranjenje ega. Da li je svet u kojem živimo, s pojedincima koji sebe i svoje potrebe stavljaju na prvo mesto, spreman na žrtve, čak i za najužu porodicu
Žrtvovati se u ovom trenutku značilo bi, između ostalog, stati uz one koji se bore za opšte dobro i pravdu, a ne isključivo za sebe i svoje interese. Ili pak reći glasno i jasno ono što mislimo, uprkos represiji i strahu. Zbog glasno artikulisanog mišljenja sigurno vas danas neće razapeti na krstu – jer su metode odmazde ipak daleko sofisticiranije, što svakako ne znači da su manje podmukle – ali će vas bez sumnje raspinjati u medijima, ucjenjivati gubitkom posla ili uskraćivanjem plata.
Čineći dobro drugima, mi ga zapravo činimo i sami sebi
Ono što je ipak neosporno jeste činjenica da i u Hristovo i u naše vrijeme žrtva – pored ljubavi prema bližnjem, svom narodu, profesiji, istini – podrazumijeva iznad svega visoke etičke principe i lični integritet. Drugim riječima, najteže je biti autentičan i ne pristati na kompromise koji uključuju poigravanje sa sopstvenom čašću, savješću i, na koncu, i samom ljubavlju prema bližnjem.
Upravo se zbog toga čini da bi danas najveći čin požrtvovanja bilo, recimo, prihvatanje odgovornosti za sopstvene postupke i djela – uprkos potrebi za očuvanjem pozicija moći – i to prije svega od strane onih koji se nalaze na odgovornim položajima u društvu. Težnja ka prostom očuvanju moći nesumnjivo nije ekskluzivitet samo našeg doba (prisjetimo se na trenutak ponovo Pilata i judejskih moćnika), ali tu besramnu pojavu u kontekstu vječnosti zauvijek je nadglasala i pobijedila Hristova žrtva i vaskrsenje. Nadahnuti tom pobjedom ni mi ne bismo smjeli pristajati na pilatovske kompromise, pranja ruku i odricanja od odgovornosti.
Za one još uvijek hrabre, čestite i spremne da se žrtvuju ne samo za sebe nego i za druge, valja naglasiti da se značaj žrtve nije promijenio od Hristovog vremena do danas. Zato Hristovo stradanje nije neki daleki događaj s kojim se ne možemo poistovjetiti ili ga oživjeti pred našim očima. On je i naša realnost, događaj koji nas svake godine iznova podsjeća na stvarnost koju živimo, kao i na neophodnost žrtve i požrtvovanja. A ljubav i požrtvovanje za bližnjeg jesu ono što nas u ovom haotičnom svijetu smiruje, uravnotežuje, što nam pomaže da očuvamo tu božanski nit u sebi (jer podsjećanja radi, svi smo stvoreni po obličju Božjem, ali to božansko u nama s vremenom može da se zamagli i izgubi). Ljubav i požrtvovanje su mjerilo naše ljudskosti, oni nam pomažu da pobijedimo zlo u ovom svijetu.
Raspeće Isusa Hrista nije bilo samo događaj neophodan za spasenje sveta, ni samo svirepi čin egzekucije nekoga ko je smatran pretnjom po tadašnju vlast. Ni samo nevino i nepravedno stradanje, ni puki pokušaj da se zatre jedna zajednica u nastajanju, već sve to zajedno, ali i mnogo više od toga, najsnažnija potvrda žive i beskompromisne ljubavi
Na kraju, ne smijemo izgubiti iz vida da je požrtvovanost prije svega ono dobro koje učinimo drugih radi, a ne samo sebe radi. Ali kako je sve u životu međusobno povezano i uslovljeno, čineći dobro drugima, mi ga zapravo činimo i sami sebi. Onog trenutka kada izgubimo u potpunosti sposobnost da činimo dobro za druge, da se žrtvujemo za bližnje, biće to siguran znak da su ljubav i empatija nestale iz ovog svijeta, a da se sam taj svijet pretvorio u pakao na zemlji. Eto jednog od najvažnijih razloga zašto se svake godine iznova prisjećamo Hristove žrtve i vaskrsenja kao naše vječne nade i potrebe…
