Nastojeći da odgovore na pitanje šta je to priča i šta je čini, neki teoretičari književnosti i pripovijedanja nude nam, bar na prvi pogled, banalan odgovor kada kažu da je priča književna tvorevina koja ima svoj početak, sredinu i kraj. Ali banalnost se gubi čim shvatimo da je suština u tome da priča bude potpuna, zaokružena cjelina. Potpunost je, naime, nešto što je svjetlosnim godinama daleko od banalnosti, koja je – uprkos tome što često ispunjava veći dio naše svakodnevice – baš ono što je lišeno širine i dubine, odnosno potpunosti i onoga što nazivamo smislom.
S druge strane, prema tvrdnjama tih istih teoretičara, da bismo dostigli pripovjedačku punoću i smisao, neophodan nam je neki problem. Drugim riječima, za priču je, kako bi imala punoću, neophodno da glavni lik nešto želi, to jest da nekom cilju teži, kao i da postoji prepreka na putu ka tome da ono što želi zaista i dobije.
S čovekom se može i znakovnim jezikom komunicirati, ali se mora komunicirati, inače čovek nestaje. Car Fridrih je naredio da deca dobiju najbolju hranu i odeću, ali zabranio je da se sa njima uspostavi emotivni kontakt, da im se rečima prenese ljubav i time ih je ubio. Decu je, dakle, ubilo nesaopštavanje ljubavi
Kurt Vonegut kaže: „Svaki lik treba da želi nešto, čak i ako je to samo čaša vode.“ Ako protagonista ne želi ništa, ako ga ništa ne pokreće na djelanje, na stremljenje nekom cilju, onda nema priče (a u realnosti nema one pokretačke energije koje nas podstiče da stalno idemo naprijed, da živimo). Jednostavno je: ako nema prepreka na tom putu, nema ni priče.
Želja i prepreka će se, kako priča napreduje, mijenjati i transformisati, preobražavati. Možda će vrhunac ili razrješenje priče, treća komponenta njenog smisla, pokazati kako je prevazilaženje prepreke bilo samo po sebi cilj priče, a ne sama želja junaka. Da, vrhunac često može biti šokantan i za publiku i za likove; često je to tačka bez povratka, tačka u kojoj se nešto mijenja zauvijek. Ponekad će se, možda, pokazati i kako to što se na vrhuncu mijenja zauvijek – traje vječno. Ali samo ponekad…
U svakom slučaju, bez vrhunca je, baš kao i bez želje i prepreke, priča nemoguća. Tek ovako ispričana priča ima poentu, svrhu ili po(r)uku. A šta bi to bilo? Ništa drugo do opet smisao, ali takav da prevazilazi granice samog pripovijedanja, same priče, samih likova i čitalaca, postajući tako smislen ne samo za glavnog junaka priče već i za onoga ko tu priču sluša ili čita. Vjerujem da neću pretjerati ako kažem da je riječ o nečemu uistinu magičnom i čudesnom, budući da to saopštavanje ima svojstvo da slušaoca ili čitaoca priče transformiše u njenog glavnog junaka ili bar u nekoga ko se nerijetko poistovjećuje s junacima priče.
Da bih objasnio šta mi je tačno na umu, ispričaću vam jednu priču. Ta priča je, kao što je to često slučaj s dobrim pričama, o jednom starom kralju. Naime, u 13. vijeku, sicilijanski kralj i car Svetog rimskog carstva Fridrih II, inače poznat po intelektualnim interesovanjima, ali i surovim i bizarnim eksperimentima kojima je ponekad pokušavao zadovoljiti svoju znatiželju, poželio je da otkrije prajezik ljudske vrste. Očekivao je da će do tog saznanja doći tako što će izolovati novorođenčad od svakog kontakta s pričom i jezikom i tako saznati kojim bi to jezikom progovorilo dijete koje govoru niko nije naučio.
Tako je naredio da se na dvor dovedu bebe iz sirotišta, da im se obezbijede dojilje i dadilje, a odredio je i jednog monaha koji je nadgledao eksperiment. Djeci su morale biti zadovoljene sve fizičke potrebe, ali se sa njima nije smjelo govoriti. Tako su djeca – inače besprijekorno tjelesno zbrinuta, ali lišena komunikacije i priče, uskraćena za emotivni kontakt – umjesto da progovore neiskvarenim jezikom Adama i Eve: umrla. Hroničar nam, nažalost, ne kaže koliko dugo su prije svoje smrti ta nesrećna djeca uopšte poživjela.
Tako, dakle, car nije svojim ogledom uspio otkriti koji je to prvi i najčistiji ljudski jezik, ali je – nadajmo se da ova strašna dječja žrtva nije bila baš posve uzaludna – i sebe i svoje sluge i podanike podsjetio na to da ne živi čovjek o samom hljebu i vodi, već da prije svega živi od emotivne razmjene, ljubavi i topline bližnjih.
Neznanje, moguće je, i ne ubija direktno, ali neznanje upareno sa nedostatkom ljubavi je ono što pogubljuje, i za ovaj i za onaj svijet, i to tako što čini da se čovek pretvori u jedno veliko i prazno, mrtvački hladno, Ja. Od toga Ja nas jedino reči osmišljene ljubavlju mogu spasiti i osloboditi, i upravo tome bi trebalo da težimo
Ne radi se stoga ovdje tek o riječi i jeziku isključivo kao sredstvu verbalne komunikacije, već kao o sredstvu izražavanja ljubavi. Nije u pitanju fonetička i fonološka, već semantička, a prije svega duhovna komponenta riječi. S čovjekom se, znamo to dobro, može i znakovnim jezikom komunicirati, ali se mora komunicirati, inače čovjek nestaje. Car Fridrih je naredio da djeca dobiju najbolju hranu i odjeću, ali zabranio je da se sa njima uspostavi emotivni kontakt, da im se riječima prenese ljubav i time ih je ubio.
Djecu je, dakle, ubilo nesaopštavanje ljubavi. A s tim i sve ono drugo što im je moglo pružiti priliku da razviju um i mišljenje i da saznaju sebe i svijet oko sebe.
Neznanje, moguće je, i ne ubija direktno, ali neznanje upareno sa nedostatkom ljubavi je ono što pogubljuje, uvjeren sam, i za ovaj i za onaj svijet, i to tako što čini da se čovjek pretvori u jedno veliko i prazno, mrtvački hladno, Ja. Od toga Ja nas jedino riječi osmišljene ljubavlju mogu spasiti i osloboditi, i upravo je to ono čemu bi trebalo da služimo, kroz priče i djela, i čemu bi trebalo da težimo svojim postojanjem u ovom svijetu.
