1710667040 1000057010 01 scaled copy
Foto: Vesna Lalić/Nova.rs
Skoro polovina Srbije nema kanalizaciju

Smrdi, pa šta

Izdanje 24
33

Iako se na ekološkim protestima ističe da zagađenje pogađa i predstavnike vlasti, neke vidove je lakše izbeći od drugih. Što je verovatno jedan od razloga zašto funkcioneri više vole da žive na Dedinju nego u Beogradu na vodi, na obali Save, u koju se 88 odsto kanalizacije uliva bez ikakve prerade

Izgleda da je reka otpadnih voda koja lije kroz centar Sremčice baš iznenadila aktuelne vlasti jer već mesec dana nemaju ideju kako da to saniraju. Dok se korisnici Doma zdravlja onesvešćuju od smrada koji se zbog visokih temperatura enormno širi, JKP Vodovod i kanalizacija, Opština i Komunalna policija ne mogu da se dogovore čija je to nadležnost, potajno se nadajući da će se pojaviti Goran Vesić. Uostalom, lično on je pre samo tri godine obećao da se to mora rešiti kroz projekat „Čista Srbija“, uz konstataciju da je to „najveći problem ljudi koji ovde žive“, pa bi bio red, kada već kao ministar građevine nije sposoban da napravi kanalizaciju, da bar pronađe neku službu nadležnu da zakrpi najurgentnije rupe ili službu za čišćenje koja bi uklonila fekalije i žabokrečinu koja se preko njih uhvatila.

Naravno, nije lako naći radnu snagu za nešto nebitno poput Sremčice (Beograd na vodi se za sada ne širi u tom pravcu) ako imamo u vidu daleko značajnije radove poput izgradnje Nacionalnog stadiona u dve smene („A kad se postave reflektori, radiće se u tri smene“, obećao je Aleksandar Vučić) ili činjenice da se za potrebe delfinarijuma, akva-parka ili galerije sa radnjama i kafićima za potrebe sporedne, specijalizovane izložbe Ekspo već uveliko radi u tri smene.

Pet godina staro, neispunjeno obećanje o kanalizaciji Beograda na levoj obali Dunava

Ko će se u okviru tih, po građane životno važnih predsednikovih igračaka, setiti da su otpadne vode i prošle godine potopile Sremčicu ili katastrofe u Kotežu i Borči 2019, kada su obilne padavine u Beogradu napravile fekalnu poplavu u naseljima na levoj obali Dunava.

shutterstock 2116785776 copy
Foto: Shutterstock

Pa ne seća ih se čak ni Aleksandar Vučić mada je pre pet godina lično otišao tamo i građanima sa hoklice na koju se popeo obećao: „Znam da ste slušali brojna obećanja i da su ljudi dolazili pred izbore i uvek isto ponavljali, ne razmišljajući da li imaju novac, kao da je lako nabaviti desetine miliona evra. Ja sam sada došao da se obavežem pred celokupnom srpskom javnošću za Borču, Kotež, Krnjaču i Ovču. Znam da se na to čekalo i 50 i 60 godina, znam da postoje mnogi ljudi koji i danas kažu – došao si danas da nas smiriš, a za tri-četiri ili šest meseci nećemo nigde nikoga da vidimo. Ja sam došao da vam kažem šta će da bude urađeno, a vi za tih nekoliko meseci sudite jesam li govorio istinu ili ne.“

Projektom „Čista Srbija“ predviđena je gradnja 165 postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda i više od pet miliona metara kanalizacione mreže. Ovaj srpsko-kineski projekat vredan 3,2 milijarde evra dogovoren je direktno, bez tendera, na osnovu međudržavnog ugovora koji nije javno dostupan

Tako nešto je u tom trenutku mogao da obeća jer je imao novac, ali ne i dovoljno sluha da ga upotrebi na pravi način. U oktobru 2019. Vesić je potpisao ugovor sa Evropskom investicionom bankom o kreditu vrednom 35 miliona evra za izgradnju kanalizacije na levoj obali Dunava, po veoma povoljnim uslovima – uz kamatnu stopu od 1,5 odsto godišnje (za Nacionalni stadion je trenutno 8,08 a za obilaznicu oko Kragujevca 8,23 odsto) i 1,1 milion evra bespovratne pomoći za pripremu projekta. Prvo obaveštenje o tome gde su nestale te pare usledilo je četiri godine kasnije, kada je, u odgovoru na poslaničko pitanje Radomira Lazovića, saopšteno da je upravo izabrana „kompanija iz Indije“ koja će izgraditi fabriku za preradu otpadnih voda sa leve obale, kao i „kompanija iz Turske“ koja će biti zadužena za izgradnju 80 kilometara kanalizacije u Krnjači. Da Borča, Kotež i Ovča moraju da sačekaju neko sledeće izvlačenje, naknadno je saopštio Aleksandar Šapić.

kanalizacija foto 7 copy
Foto: FoNet/Marko Dragoslavić

Leva obala Dunava, dakle, nije dobila kanalizaciju, ali građani nisu poslušali savet predsednika da mu „presude“, već su na svim narednim izborima glasali za njega, svesni da njihova muka sa fekalijama ne sme da ga uspori dok gradi Beograd na vodi za novopečenu elitu ili stadione u Leskovcu i Loznici za potrebe sopstvenih mitinga. Istom logikom se izgleda vodio i ostatak Srbije kome većinski nije sporno to što je u trećoj deceniji 21. veka na javne kanalizacione sisteme priključeno oko 54 odsto naselja.

U Srbiji se prečišćava samo 14,12 odsto otpadnih voda, a u EU 97,7 odsto

Prema istraživanju Vojvođanskog istraživačko-analitičkog centra (VOICE) otpadne vode iz više od polovine domaćinstava u Vojvodini ispuštaju se u septičke jame, koje potom u najvećem broju slučajeva svojim cisternama crpe privatnici, kojima za obavljanje ove osetljive delatnosti nije potrebna licenca, niti imaju dužnost da nadležne ustanove obaveste o tome gde ispuštaju otpadne vode. Gde na kraju završavaju, uglavnom nije poznato, ali nema sumnje da se neprerađene vraćaju u životnu sredinu. A to što polovina zemlje živi koristeći septičke jame (ponekad čak ni njih) samo je delić problema, imajući u vidu prave razmere nehigijenskih uslova u kojima se u Srbiji živi.

Samo 14,12 odsto ukupnih otpadnih voda se prečišćava, od toga primarno (mehanički) 1,26, sekundarno 9,41, a tercijarno 3,45 odsto. Poređenja radi, u urbanim sredinama Evropske unije, od ukupnih otpadnih voda 75,4 odsto se prerađuje tercijarnim tretmanom, 21,4 sekundarnim, a 0,9 samo primarnim – ukupno čak 97,7 odsto.

U slivove tri reke, Lima, Peka i Mlave ne ulazi ni decilitar prečišćenih otpadnih voda, a Beograd je jedini glavni grad u Evropi koji nema sistem za njihovo prečišćavanje, već ih sve ispušta u Savu i Dunav. I to svedoči koliko Srbija zaostaje, ne samo za EU već i za zemljama iz okruženja

Ako pogledamo statistiku „srećnika“ koji imaju kanalizaciju, dolazimo do još poraznije statistike – tokom 2022. godine 81,5 odsto svih ispuštenih voda u javnu kanalizaciju nije bilo podvrgnuto nikakvom tretmanu prečišćavanja pre ispuštanja u recipijent (u 80 odsto slučajeva to su slivovi reka). Recimo, u Dunav se ispušta 44 odsto otpadnih voda, a prečišćava se samo 5,58 odsto, dok se u Savu ispušta 14 odsto, od čega je samo desetina prečišćena. U Lim, Pek i Mlavu ne ulazi ni decilitar prečišćene vode. Ako tome dodamo da je Beograd jedini glavni grad u Evropi koji nema sistem za prečišćavanje otpadnih voda, a da ih sve ispušta u Savu i Dunav, postaje jasno koliko zaostajemo ne samo za EU već i za celim okruženjem.

1710666989 1000057005 01 scaled copy
Foto: Vesna Lalić/Nova.rs

Toliko da je nedavno čak i javni servis, koji je propustio Sremčicu i mnoge slične apokalipse, ugostio docenta na Hemijskom fakultetu Konstantina Ilijevića, koji je skrenuo pažnju da koliko god Dunav i Sava bili veliki, u sušnom periodu se reke povlače, a kanalizacija koja se izliva u njih donosi opasnost i po životinjski i biljni svet, jer ribama jednostavno ne prijaju lekovi koje koriste ljudi, a posebno ne hormoni. A ne samo da plivamo po Dunavu (nemački hemičar Andreas Fat je preplivao 3.000 kilometara Dunavom da bi uzeo uzorke vode, ali je u Beogradu odustao zbog fekalija), već i jedemo ribu iz njega.

„Zelena agenda“ bez ikakve agende

Kao zemlja koja je kandidat za ulazak u EU, ali i potpisnica Agende za održivi razvoj do 2030, Srbija se obavezala da donese mere za zaštitu voda od zagađenja, a potom je donela i Akcioni plan za sprovođenje Strategije upravljanja vodama za period od 2021. do 2023, u kom je konstatovano da su u prethodnom periodu najslabiji rezultati postignuti u oblasti zaštite voda od zagađivanja.

I šta se postiglo?

Koalicija 27 je u svojoj publikaciji Zelena agenda bez agende analizirala rezultate i iznela sledeći zaključak: „Ulaganja u infrastrukturu za prečišćavanje otpadnih voda su nastavljena i u 2022. Većina sredstava za izgradnju ovih objekata se obezbeđuje kroz zajmove. Ostala je zabrinjavajuća činjenica odsustva transparentnosti u postupcima planiranja i implementacije (izbora izvođača). I dalje je prisutna praksa direktnog ugovaranja bez tendera, pri čemu javnost nije upoznata sa kriterijumima odabira. Uz to, sve ove investicije se oslanjaju na tradicionalne i zastarele tehnologije, dok skoro u potpunosti izostaju nove tehnologije bazirane na manjim i decentralizovanim sistemima koji mogu biti mnogo bolje i povoljnije rešenje za značajan broj lokalnih samouprava u Srbiji.“

kanalizacija foto 2 copy
Foto: FoNet/Marko Dragoslavić

U izveštaju se takođe navodi da je Vlada planirala da se do 2025. u rad pusti 26 postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda (PPOV), ali da je nemoguće pratiti dinamiku jer ne postoje sistematizovani dostupni podaci.

Zbog nerada Skupštine kasnili infrastrukturni radovi, što je troškove uvećalo za čak 47 odsto

Do nekih podataka je došao DRI, koji je početkom godine objavio reviziju svrsishodnosti projekta „Efektivnost mera za zaštitu voda od zagađivanja u cilju unapređenja kvaliteta vode“. Analizirali su Akcioni plan kojim je predviđeno da se za finansiranje izgradnje postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda naselja, rekonstrukciju i proširenje kanalizacione mreže uloži 6,3 milijarde dinara, a da se sredstva obezbede iz budžeta, donacija, od EU i kredita.

U Leskovcu su radovi prvo kasnili zbog neusklađene dokumentacije, a onda i zbog toga što na vreme nije odabran izvođač. Zbog poskupljenja do kojih je došlo u međuvremenu izgradnja 78 kilometara sekundarne kanalizacije koštaće 130 odsto više nego što je planirano, ustanovio je DRI

Skupština Srbije je, međutim, bila malo lenja da verifikuje te kredite, pa su zbog toga direktne žrtve njenog nerada bili Smederevo, Pančevo, Kikinda, Požarevac, Trstenik, Pirot, Jagodina i Vršac. U tim mestima je predviđena izgradnja i rekonstrukcija PPOV i proširenje kanalizacione mreže u vrednosti od 780 miliona dinara, a finansiranje je planirano iz sredstava kredita u skladu sa sporazumom o zajmu između KfW banke iz Frankfurta na Majni i Srbije, u okviru sprovođenja programa „Vodosnabdevanje i prečišćavanje otpadnih voda u opštinama srednje veličine u Srbiji VI (faza II)“.

Sporazum je potpisan 22. novembra 2021, ali da bi stupio na snagu bilo je neophodno da se prethodno potvrdi u Narodnoj skupštini i da se potpišu posebni pojedinačni sporazumi sa korisnicima, kojima se određuju detalji programa za svaki projekat. Zakon o potvrđivanju Sporazuma donet je tek u novembru 2022, zbog čega se kasnilo sa radovima, a zakašnjenje je drastično uvećalo troškove – čak 47 odsto u odnosu na procenu iz Akcionog plana, za period do 2023, uz dodatnouvećanje potrebnih sredstava za nastavak realizacije započetih aktivnosti nakon 2023. za 3,7 milijardi dinara.

Grafikon
Izvor: Republički zavod za statistiku, Eko-bilten 2021.

Takođe, DRI ukazuje i da je u maju 2020. doneta odluka da se izgradi 78 kilometara sekundarne kanalizacione mreže da bi se 16 naselja u Leskovcu povezalo na postrojenje za prečišćavanje vode. Prvo se kasnilo zbog neusklađene dokumentacije, a potom do oktobra 2022. nije završen izbor izvođača. Zbog poskupljenja do kojih je došlo u međuvremenu trebalo je obezbediti dodatna sredstva u visini od 130 odsto prvobitno planiranih, a povezivanje naselja na postrojenje odloženo je do novembra 2025.

Dakle, odgovor DRI-a na postignuto je sledeći: „Iako je za realizaciju aktivnosti u toku 2021. i 2022, pored planiranih bilo potrebno obezbediti i dodatna sredstva za njihovo finansiranje, stvarna realizacija bila je manja od prvobitno planirane.“

„Čista Srbija“ i nečista posla

S obzirom na to da Akcioni plan baš i nije doneo spektakularne rezultate, vlast ovih dana češće poteže obećanja data u okviru projekta „Čista Srbija“, koji je deo zaboravljenog programa Srbija 2020-2025. Realizacijom ovog projekta, dogovorenog sredinom 2021, Srbija će dobiti 165 postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda i više od pet miliona metara kanalizacione mreže, ali ovog puta uz pomoć Kine.

Radi se o srpsko-kineskom projektu vrednom 3,2 milijarde evra, koji je dogovoren direktno, bez tendera, na osnovu međudržavnog ugovora koji nije dostupan javnosti. Trenutno država planira da se zaduži i 183,9 miliona evra kod Bank of China za nastavak, odnosno drugu fazu projekta „Čista Srbija“, koji obuhvata izgradnju 450 kilometara kanalizacije i postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda u devet opština. Kineski kredit za taj projekat povoljniji je od onog koji država plaća za Ekspo i kamata je 5,33 odsto, ali po pravilu takvi aranžmani podrazumevaju obavezno angažovanje kineskih firmi kao izvođača radova i u ovom slučaju to je China Road and Bridge Corporation.

gol3509 1920x0 1
Foto:Predsedništvo Srbije/Dimitrije Goll

Bez obzira na cenu, bilo bi lepo videti Srbiju bez fekalija, jer planirani leteći automobili za turiste, ipak, ne mogu da ih potpuno izoluju od smrada. Postavlja se, međutim, pitanje koliko je ova vlast uopšte sposobna i stručna da rešava problem kanalizacije i otpadnih voda nezavisno od novca koji će u to uložiti. I koliko je se to suštinski tiče.

Sudeći po nedavno usvojenom planu detaljne regulacije područja između ulica Jurija Gagarina i Zemunske (sada Egipatske), na prostoru na kome se nalazi nekadašnja IMT fabrika, apsolutno ih se ne tiče. Na površini od oko 36 hektara planirano je da se izgradi 5.000 stanova za 13.500 stanovnika, bez obzira na činjenicu da je elitno naselje puno ogromnih kula nemoguće priključiti na kanalizaciju dok se ne izgradi sistem kanala Galovica 2.

Iako je to potvrdio i gradski urbanista Marko Stojčić na nedavno održanom javnom uvidu, na kom su građani tražili odlaganje projekta dok se ne steknu uslovi da se novi savski blok priključi na kanalizaciju, primedba nije usvojena.

„Kako planirate neko naselje uopšte da priključite na bilo šta? Slobodno možete da napišete kad prodajete stan – dobićete besplatno toi-toi“, naveo je Vladimir Trajković iz inicijative „Za naš Kej“. Na tu primedbu je odgovorila predstavnica Urbanističkog zavoda rečima: „Primedba nije osnovana“. Ma koliko da drsko zvuči, ipak je malo uljudnije od alternative – da ih uputi da koriste žbunje dok ne stigne kanalizacija, imajući u vidu da ni žbunja neće biti jer zelene površine nisu predviđene. A Stojčić je pojasnio da će morati paralelno da se radi na infrastrukturnim objektima i na novom bloku zgrada i obećao strogu kontrolu projekta, ma šta to značilo.

Generalno se stiče utisak da su pitanja vezana za kanalizaciju i prečišćavanje otpadnih voda toliko neglamurozna za standarde naprednjačkog pristupa politici, da je jedina nada da će se nešto popraviti to što su Kinezi, sa već razrađenim sistemima za izvlačenje para iz budžeta Srbije, u ovom projektu prepoznali još jednu priliku.

Vaše mišljenje nam je važno!

Učestvujte u diskusiji na ovu temu, ili pročitajte šta naši čitaoci misle.

33 komentara
Poslednje izdanje