Nedavno sam posjetio prijatelje u Tibingenu. Predivan, idiličan grad na obali rijeke Nekar, mali i ušuškan. U njemu je jedan od najboljih njemačkih univerziteta, a na njemu veoma važno mjesto pripada i Teološkom fakultetu. Prijatelji, znajući za moju ljubav prema rijeci i vodi, odvedoše me na vožnju čamcem. Ali ne bilo kakvim čamcem, već čamcem tipičnim za Tibingen i još dva grada u Engleskoj koji takođe imaju odlične univerzitete – Oksford i Kembridž. Kad čuh kako zovu te čamce, nasmijah se: Stocherkahn dođe nešto kao „čačkalica-čamac“, budući da se u ovom čamcu ne vesla, već se odguruje dugačkim štapom po plitkom dnu Nekara. U Engleskoj ove čamce zovu punt.
Dok smo se vozili i uživali u predivnom junskom suncu, što u Njemačkoj dođe nešto kao naše aprilsko, prijatelj mi ispriča zanimljivu priču. Svake godine, na Tijelovo ili Corpus Christi, zapadni crkveni praznik posvećen evharistiji, u Tibingenu se na Nekar sjati staro i mlado da gleda u trke pomenutih čamaca i učestvuje u njima. Već nedjeljama prije toga timovi naporno vježbaju, kako snagu tako i koordinaciju, jer krmariti čamac bez krme, samo sa štapom, nije lako. Pritom, svi koji sjede u čamcu veslaju rukama da bi potpomogli čamdžiju, što zahtijeva izuzetnu koordinaciju. Problem nije toliko krmarenje koliko činjenica da desetine drugih čamaca pokušavaju da se probiju u isto vrijeme, tako da se mnogi tom prilikom i okupaju u Nekaru.
Zašto imamo tako sjajne sportske rezultate u drugim disciplinama, a u fudbalu nikako? Zato što je u fudbalu najviše novca i moći. A kad se još ne zna ni odakle taj novac dolazi i kuda i za šta ide, nastaju veliki problemi i oni se uvek odražavaju na onome što bi trebalo da je u fokusu. U fudbalu je to igra. U državi je to dobrobit njenih građana
„Šta ih motiviše da toliko vježbaju i da uopšte učestvuju u ovom takmičenju“, upitao sam prijatelja, očekujući da će mi on reći kako pobjednike čeka neka velika novčana nagrada. „Nagrade nema“, iznenadi me prijatelj, „ali postoji kazna za onaj čamac koji stigne posljednji. Oni se bore ne toliko da pobijede koliko da ne budu posljednji; no, neko mora i to.“ A kazna je, inače, tipično njemački „duhovita“: svi u gubitničkom čamcu moraju da ispiju po čašu specijalnog napitka koji se pravi od mljevene jetre i još par drugih sastojaka koji ga nesumnjivo čine nepodnošljivim.
Sve u svemu, bilo je ovo jedno veoma prijatno iskustvo koje sam spakovao u neku od fioka svoga mozga. Ali ubrzo sam ga morao iz nje izvaditi jer su me pitali da prokomentarišem nastup naše reprezentacije na Evropskom prvenstvu. Naš selektor zaista liči na jednog od onih čamdžija što pokušavaju da upravljaju onom „čačkalicom“, a i vožnja „čačkalica-čamca“ je, baš kao i fudbal, timski sport. Nažalost, ne ide mu ni približno dobro kao što mu je išlo dok je bio samo igrač: jer ako svi ostali ne veslaju snažno, usredsređeno i skladno, džaba sva vještina i balansiranje kapetana ekipe.
Naravno, suštinsko je pitanje motivacije, kao i inače u životu. Onaj kome zaista nije stalo do pobjede nikada ne može pobijediti. Onaj, pak, ko igra bez želje da pobijedi, taj bolje da nije ni igrao. A naši momci, može li se reći da su oni igrali da pobijede? Mislim da rezultati, nažalost, govore sami za sebe. I onda se postavlja vječito pitanje: zašto mi imamo tako sjajne sportske rezultate u drugim disciplinama, a u fudbalu nikako?
Selektor fudbalske reprezentacije Srbije liči na jednog od čamdžija što pokušavaju da upravljaju „čačkalica-čamcom“, jer je ta vožnja, kao i fudbal, timski sport. Nažalost, ne ide mu ni približno dobro kao što mu je išlo dok je bio samo igrač, Jer, ako svi ostali ne veslaju snažno, usredsređeno i skladno, džaba sva veština i balansiranje kapetana
Biću direktan: zato što je u fudbalu najviše novca i moći. Tu gotovo da i ne mislim na igrače: kod njih je novac, vjerujem, najmanje bitan, a vrlo vjerovatno i da je moći u njihovim rukama najmanje. Tamo gdje je mnogo novca i moći, pa kad se još ne zna ni otkuda taj novac dolazi i kuda i za šta on tačno ide, nastaju veliki problemi i oni se uvijek odražavaju na onome što bi trebalo da je u fokusu. U fudbalu je to igra. U državi je to dobrobit njenih građana. U crkvi su to vrline: ljubav prema bližnjem.
Nesloga, koja se često ističe kao naš glavni problem i rak-rana, tada dolazi po prirodi stvari, jer strasti – a to su ovdje gramzivost i vlastoljubivost – uvijek vode u međusobnu omrazu, sukobe i netrpeljivost, za razliku od vrlina na kojima se jedino mogu graditi mir i sloga. One su jedino uistinu lijepo, od njih sva ljepota zavisi, pa i ljepota igre, ako hoćete. Eto, toliko.
Oprostite, sjetih se još jedne stvari; zapravo, imam jedan prijedlog. On svakako ne može riješiti probleme u našem fudbalu, ali možda može doprinijeti tome da se oni istaknu i da se, makar simbolički, pokaže spremnost da se prihvati odgovornost. Ako treba, i sam ću se angažovati. Nabaviću recept za napitak od mljevene jetre, nabaviću i sastojke. Biće po čaša za svakoga, za cijeli Savez, stručni štab, za svakoga ko se u srpskom fudbalu nešto pita. A što se tiče navijača – oni su, vjerujem, već iskapili svoju čašu gorčine…
