1690451599 1690451358564 scaled 1
Knez Mihailova ulica Foto: Filip Krainčanić/Nova.rs
Flaneristika – Lazar Džamić

Nekada se provincija trudila da priča kao Beograd

11

Za provinciju, bio je to zvučni signal skoro kolonijalne arogancije, pokondirenja, bekstva od sopstvenih korena i svega najgoreg što veliki grad može da uradi osobi

5. jul

I bi promena.

U svetu koji se izgleda pomirio s time da njime vladaju ludaci, lopovi, diletanti, psihopate, šarlatani i karikature, u svetu koji je izgleda došao do svog ideološkog ‘kraja istorije’ u kome nije više moguće zamisliti jasnu i artikulisanu alternativu mračnim opcijama feudalnog kapitalizma ili totalitarnog ropstva, u zemlji upropašćenoj oportunistima, opsenarima i diletantima, pobedio je miran i dosadan čovek; advokat lišen oratorskog dara, populističkih slogana i čudne frizure.

Posle četrnaest godina, Britanija ima novog premijera i novu vladu. ‘Novu’ u smislu radikalno različite ideološke pozicije Laburista. Decenija i po neoliberalne surovosti, inkompetencije, korupcije i nadrealne farse Konzervativaca, kojima sada preti političko istrebljenje i fašizacija, konačno je gotova. Teško je opisati galaksiju detalja koji svedoče o propadanju zemlje koja je trebalo da zna bolje…

Jučerašnji izbori su, naknadno i sa zakašnjenjem, potvrdili moju tezu da na kraju Britanci ipak glasaju novčanikom. Kada se istanji toliko da i srednja klasa mora da ide u narodne kuhinje, realnosti života prevladaju priču, ma koliko bila zavodljiva. Normalnost i stabilnost postanu vrlo poželjna stanja, razumnost dobije oreol dobre politike.

12349026
Foto:EPA-EFE/WILL OLIVER

Ali, za promenu je potrebno imati građane, ne podanike, iako je Britancima to i zvaničan opis građanskog statusa. Podanici su ceremonijalno, ne i mentalno.

Jučerašnji britanski izbori su istovremeno i svojevrstan test, važan i za svet. Šta Starmerova vlada – nesumnjivo progresivna, sa fantastičnim intelektualnim kapitalom, u jednoj od najbogatijih zemalja sveta – postigne u narednim godinama pokazaće koliko je uopšte moguće menjati stvari u sistemu kasnog globalnog kapitalizma. Drugim rečima, ako uspe, onda je do zemlje i do vlade i ima još nade da se lokalno, pojedinačno i dalje može napraviti bolje društvo; ako ne, ako im ruke budu vezane berzama i kapitalom i američkom alavošću za profitom, onda smo zaista na kraju istorije, na ivici sveta koji ostavljamo kao prokletstvo sopstvenoj deci.

6. jul

Nekada se provincija trudila da priča kao Beograd.

Iako taj akcent u svojim izafektiranim formama zvuči folirantski i plitko, ‘beogradski’ se nekako u bivšoj Jugoslaviji etablirao kao ‘standardni govorni srpski’, ekvivalent BBC-jevog engleskog za Britaniju. Neutralan, ‘fini’, akcent dobrog obrazovanja i ‘školovane’ osobe, metropolitenski akcent glavnog grada i bekstva od mentalnih ‘zakopanosti’ provincija. Bio je to zvučni signal ‘civilizacije’, uzdizanja, aspiracije, projektovan sa kanala nacionalne televizije i radija.

Za provinciju, bio je to zvučni signal skoro kolonijalne arogancije, pokondirenja, bekstva od sopstvenih korena i svega najgoreg što veliki grad može da uradi osobi.

Kao da sam između sebe i njih stavljao barijeru superiornosti, kao da sam im, grubo, pokazivao da ja više nisam ‘oni’, da sam nešto više, nešto bolje… da sam se ‘odaljio’

Znam to iz ličnog iskustva: u Smederevu sam uvek, prirodno, prelazio na ‘smederevski’; pričati beogradski s bratom i prijateljima iz detinjstva bio je gaf koji je kažnjavan trenutnim i nemilosrdnim podsmehom. Kao da sam između sebe i njih stavljao barijeru superiornosti, kao da sam im, grubo, pokazivao da ja više nisam ‘oni’, da sam nešto više, nešto bolje… da sam se ‘odaljio’. Udarilo mi u glavu.

Ovo izgleda nije više slučaj.

Primetio sam da mladi Beograd sada govori kao Zrenjanin ili Novi Sad – neku varijantu vojvođanskog. Ne znam odakle taj efekat. ‘Maznost’ je i dalje tu, ali to nije ona stara beogradska maznost ravnog razvlačenja samoglasnika i akcentiranja prvog sloga. Maznost novog paorizovanog beogradskog je u zaokruživanju ‘o’ jednim ‘u’ pre njega: ‘uoću’, ‘uovde’, ‘uovaj’. Samoglasnici se rastežu kao rezanci za riblji paprikaš, verbalno ‘nasuvo’ prečanskog ručka, sporog i malo teškog, ali i smirujućeg i pospanog.

Nije ovo lakohodno pevušenje valjevskog ili užičkog, ima neki drugi, za moje uvo spori vojvođanski kvalitet. Ne znam kako i zašto, ali je još jedan od primera da je jezik živo biće koje se razvija, menja i putuje, kao i mi koji ga govorimo.

8. jul

Uzorak je mali, ali možda reflektuje stvarnost: kao deo ispita, neki od mojih studenata su nedavno uradili anketu o bontonu kod nas. Skoro polovina njihovih vršnjaka smatra da su maniri i pristojno ponašanje ‘izašli iz mode’; samo tri od deset ispitanika smatra da se i sami pridržavaju bontona u svakodnevnim interakcijama, a samo 35% smatra da je jednako važno poštovati bonton i u digitalnom i u ‘realnom’ svetu.

StockSnap girl 926622 1920
Foto: Pixabay/StockSnap

Kao što rekoh u prošlonedeljnoj kolumni, sistem je opasan crv, buši stalno i neprimetno, čak i kod onih koji misle dobro. Svi mi reflektujemo preovlađujući društveni diskurs, bilo tako što mu se svesno odupiremo (manjina) ili ga nesvesno upijamo (većina). I tako, neprimetno, postajemo grubi, neprijatni, sebični, agresivni, osuđujući i sve drugo što obično vidimo kod drugih. To je i jedan od razloga zašto se i neki moji vrlo obrazovani i prosvećeni prijatelji iz Srbije trgnu kada ih u londonskom kafeu posluži momak u suknji. Ne znaju da mi objasne zaista zašto, sem automatskog recitovanja floskula desnice – da bi onda i sami sebe uhvatili u tome i samo rezignirano odmahnuli rukom… Opasan je crv, sistem.

9. jul

Ponekad je utisak da i u Britaniji i u Srbiji, jedino što funkcioniše odlično su usluge isporuke hrane. Jutros, u siromašnom Eltamu, veliki red mopeda sa kuririma ispred KFC-a. Deliveroo, Wolt i drugi ošlemljeni vitezovi kasnog kapitalizma, sede zapeti na svojim tehno vrancima, u iščekivanju vrućih paketa iz kojih izbija miris pohovane piletine. Preko puta, McDonalds takođe prepun mušterija željnih masnog doručka.

Kako dekonstruisati društvo čiji mirisi postignuća i komfora bazde na lošu hranu? Da li kao sistem totalnog nedostatka kontrole emotivnih impulsa, stimulisanih predatorskim marketingom? Kao društvo endorfinsko-kalorijske zavisnosti, čija se ekonomija zasniva na ekosistemu svakakvih zavisnosti? Kao očajničku želju za makar prividom komfora, uprkos siromaštvu? Kao sumrak samodovoljnosti, jer ni doručak nismo u stanju sami da napravimo? Kao znak letalnog umora i izrendanosti, koji na kraju savladaju energiju potrebnu za planiranje, organizaciju, razmišljanje o konstruktivnom životu – veru da je to uopšte moguće?

Ili je sve ovo samo bulažnjenje čoveka u godinama – možda i elitiste – kome, očekivano, sve iracionalno, trivijalno i masovno, sve banalno komercijalizovano, ide na živce? Nekada bi na ovo retoričko pitanje uobičajeni retorički završetak bio ‘odgovor na dopisnici, molim’. Ali, šta je to ‘dopisnica’?

Vaše mišljenje nam je važno!

Učestvujte u diskusiji na ovu temu, ili pročitajte šta naši čitaoci misle.

11 komentara
Poslednje izdanje