sns spens 19052024 0506 copy
Foto: Antonio Ahel/ATAImages
Etnocentrični, autoritarni etatizam

O svemu brine država pod budnim nadzorom vođe

O svemu brine država, pod budnim nadzorom vođe. Za to vreme miljenici režima mogu da vršljaju u svim oblastima, ali i to je pod kontrolom države, pa kad se odmetnu od najviše moći mogu da ispadnu iz igre ili dvostrukim elanom da nastave da rade za vlast i dokažu lojalnost

Prema savremenim konceptima određivanja osnovnih karakteristika političkih sistema, stvarnost Srbije spada u hibridne režime, čije se izmešano polutanstvo ogleda u formalnom prisustvu demokratskih formi i institucija, višestranačkih izbora, delovanju političkih stranaka, postojanju različitih medija i zakonima podržanih političkih i svih ostalih ljudskih prava, ali i preprekama za slobodno političko delovanje i ravnopravnu stranačku utakmicu uz značajno ograničavanje slobode informisanja i izražavanja. Iako je već po definiciji za hibridne režime karakteristična autoritarnost, sve navedeno ipak nije dovoljno da se objasni društveni ambijent u kome se živi u Srbiji.

Srpski svet je konačno okupljen, dugo priželjkivan nacionalni program napisan, nema sumnje da će u dva parlamenta, Srbije i Srpske, biti usvojen i tako će srpsko nacionalno biće – doveka biti zajedno. Sve će biti obojeno kosovskim zavetom, srpskom zastavom i obaveznim celim nazivom Kosovo i Metohija. Sve što je srpsko i time najbolje, najzdravije, najčasnije, biće zaštićeno od svakog pogrešnog uticaja, a obrazovni sistem mora posebno da brine da se ne skrene s puta, u čemu će posebnu ulogu imati i Srpska pravoslavna crkva.

Nacionalni interesi i neupitna uloga vođe, zaokruženi su državom kao aparatom zaštite i ostvarivanja politike koja se kreira u malom zatvorenom krugu. Privid slobodnih inicijativa u privredi, ekonomiji, zdravstvu, kulturi, obrazovanju, čak i sportu, treba samo da obezbedi jednu od nijansi hibridnosti

Ovakav pristup mogao bi da posluži kao definicija etnocentrizma, pogleda na svet kojim se prenaglašavaju vrednosti, dometi i moć sopstvenog naroda, koji kad uzme maha dovodi do ozbiljnih antagonizama, pa i sukoba sa ostalim narodima. Etnocentrizam je, doduše, samo lepši, akademskiji naziv za nacionalizam, koji već četiri decenije uobličava dominantnu političku svest Srbije i nije se na najnaglašeniji način ispoljio tek na nedavnom svesrpskom saboru.

Ako za trenutak zanemarimo drugu polovinu osamdesetih i devedesete, Ustav Srbije usvojen 2006. godine bio je pravi nacionalistički konsenzus u kome su potpunu saglasnost postigli demokrati, radikali, miloševićevci i antimiloševićevci, predstavnici stare i nove vlasti, pravoslavna crkva, intelektualni krugovi i sve to obilato podržali skoro svi mediji i kritički i nekritički, profesionalni i tabloidni. Opšta saglasnost je tada, kao i u slučaju Deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničkoj budućnosti srpskog naroda, zasnovana pre svega na stavu da je Kosovo i Metohija sastavni deo Srbije. Razmimoilaženja pravnika da li je preambula deo Ustava ili ne, pitanje je za akademske rasprave, ali u stvarnosti je važnije pitanje kako je neotuđivi deo Republike Srbije, teritorija koja već dvadeset pet godina funkcioniše kao samostalna državna zajednica? Da je drugačije Vučić bi svesrpski sabor organizovao na Gazimestanu.

Preambula Ustava je osnov i za zakletvu predsednika države kojom se obavezuje da će „sve svoje snage posvetiti očuvanju suverenosti i celine Republike Srbije, uključujući i Kosovo i Metohiju“. Nešto slično su u svojim zakletvama nedavno izgovorili i novoizabrani ministri i tako dokazali da vladajuća oligarhija mora da demonstrira verovanje u sopstvene obmane, držeći narod na svom putu.

Pokretač svega je, naravno, on, predsednik države. Njegova je ideja Beograd na vodi, Nacionalni stadion, putevi, brze pruge, svesrpski sabor, on se bori za Kosovo, on brani Republiku Srpsku, čuva Srbiju od celog sveta, posebno od Ujedinjenih nacija, njegovo je ime na glasačkim listićima, on može da dođe u sve televizije sa nacionalnim pokrivanjem kad god poželi i da govori samo šta želi. Toliko samoljublje postoji danas samo u Severnoj Koreji, čak ni Erdogan, Orban i slični ne mogu da pariraju Aleksandru Vučiću. On razmešta i namešta sve izvršioce svojih namera, promoviše ih i marginalizuje prema sopstvenoj volji.

1717359226091
Miloš Vučević Foto: Amir Hamzagić/Nova.rs

Najbolji primer je predsednik Vlade Vučević, koga je Vučić izdigao na najviše funkcije, posle sebe, ali ga je već dva puta grubo suspendovao iz njegovih nadležnosti. Prvi put kada je na dan izbora nove Vlade i samog Vučevića, umesto novog premijera Vučić gostovao dvadeset sedam minuta u Drugom dnevniku RTS-a i objašnjavao Vučevićev ekspoze. Drugi put je preliminarne rezultate lokalnih i gradskih izbora, opet u polučasovnom gostovanju na RTS-u, Vučić komentarisao i ocenjivao da li je bilo nepravilnosti ili ne i koliko su izbori bili uspešni za SNS. Vučić je time onemogućio Vučevića da govori o izbornim rezultatima kao predsednik stranke i pokazao ko je glavni u stranci, državi, srpskom narodu, da je njegovo odstupanje sa mesta predsednika stranke bilo neiskreno.

Autoritarizam se uglavnom definiše kao oštro i bespogovorno obavljanje vlasti od strane pojedinca ili male grupe, koji odbacuju demokratiju smatrajući je nedovoljno efikasnom. Autoritarci potcenjuju vrednosti čoveka građanina i naglašavaju ulogu vođe u određivanju nacionalnih interesa, izbegavajući odgovornost prema javnosti. Aleksandar Vučić je do sada sopstveni autoritarizam ugradio u politički život Srbije u tolikoj meri da mu je čak dao specifični oblik hibridnosti.

Nacionalni interesi i neupitna uloga vođe, zaokruženi su državom kao aparatom zaštite i ostvarivanja politike koja se kreira u vrlo malom zatvorenom krugu. Privid slobodnih inicijativa u privredi, ekonomiji, zdravstvu, kulturi, obrazovanju, čak i u sportu, treba samo da obezbedi jednu od nijansi hibridnosti.

O svemu brine država, pod budnim nadzorom vođe. Za to vreme miljenici režima mogu da vršljaju u svim oblastima, ali i to je pod kontrolom države, pa kad se odmetnu od najviše moći mogu da ispadnu iz igre ili dvostrukim elanom da nastave da rade za vlast i dokažu lojalnost.

Država je obezbedila i sve oblike saradnje sa Republikom Srpskom. Saradnjom će se ujediniti privreda, elektroprivreda, vodoprivreda, izgradnja puteva, investicije, spoljna politika, obrazovanje, kultura, sport, natalitet, briga o porodici, praznici, simboli, tradicija, mediji… Čak su i predstavnici kulturno-umetničkih društava i sportskih organizacija i klubova privedeni na poklonjenje ideji sabornosti i naterani da se dobrovoljno zareknu na zajedničke aktivnosti. Niko se nije usprotivio. Niko nije rekao ni reč, ništa pitao ili kreativno doprineo ujedinjavanju jedinstvenog srpskog sveta. U televizijskom spotu Telekoma koji je sponzor fudbalske reprezentacije na Evropskom prvenstvu, nekoliko navijača sede na tribinama. Jedan kaže: „nismo mi ovde zbog utakmice“, a drugi nastavlja: „nego zbog Srbije“.

Na sličan način su, prilikom posete kineskog predsednika Si Đinpinga velike medijske kuće Politika, RTS i, po zakonu nepostojeći Tanjug, dovedeni pred protokolarni sto da kao tipični državni, a ne slobodni i nezavisni medijski entiteti, potpišu dogovore o saradnji i to sa visokim funkcionerom Komunističke partije Kine. Tako nešto nije se događalo ni u vreme proskribovanog i anatemisanog socijalizma.

Zaslužuje naš društveni sistem, pored etnocentričnosti, autoritarnosti i etatizma i druge atribute. Na primer: klerikalizovani, kriminalizovani, agresivni, ali previše je to za definiciju. Ono što je najbitnije i što ne bi trebalo gubiti iz vida je da postojeći koncept podrazumeva sabornost bez ostatka. Deklaracija o zaštiti nacionalnih interesa počinje nabrajanjem onih koji proglašavaju ovaj dokument, od predsednika Republike Srbije i Republike Srpske, do patrijarha Porfirija i sveštenstva SPC, ali na kraju je naveden i srpski narod. Ko je pitao narod bilo šta u vezi sa Deklaracijom? Šta je sa građanima koji ne pripadaju srpskom etnosu? Moguće je samo kosovsko zavetno tumačenje: ko ne ostvaruje dogovoreno, dabogda mu… Dobili smo, dakle, i formalni osnov za proglašavanje izroda, izdajnika, antisrba, neprijatelja.

Vaše mišljenje nam je važno!

Učestvujte u diskusiji na ovu temu, ili pročitajte šta naši čitaoci misle.

52 komentara
Poslednje izdanje