Nesumnjivo je festivalsko leto obeležio film Proslava Bruna Ankovića, rađen po istoimenom romanu Damira Karakaša, koji je objavljen pre nekoliko godina i kod nas u izdanju Booke. Nakon premijere u Karlovim Varima i trijumfa sa nekoliko osvojenih nagrada na Pulskom filmskom festivalu, film o kome se govorilo, polemisalo, koji provocira i intrigira, a opet čiji umetnički kvaliteti nisu nimalo upitni, baš naprotiv, došao je i u Srbiju vrlo brzo i to na Festival evropskog filma na Paliću, gde je minule sedmice prikazan u takmičarskoj selekciji. Iako rađen u hrvatsko-katarskoj koprodukciji, na špici filma vidljiva su imena iz naše zemlje u autorsko-glumačkom timu, uključujući direktora fotografije Aleksandra Pavlovića, te glumce Nedima Nezirovića i Davida Tasića… S Ankovićem smo se sreli dan nakon srpske premijere Proslave, dok su slike predela hrvatskog sela iz perioda od 1926. do 1945. još bile sveže. Kao i autorova odluka da presloži roman tako da s nekim dodatim činjenicama originalna priča dobije punije značenje, zbog čega i jeste jedna mala provokacija. Dakle, u mračnom tonu posleratnih zbivanja, jedan vojnik pokušava da se probije do svog doma u zabiti, dok ga vojska nove države traži kao begunca kome je već presuđena smrt. Skriven i sam, on kroz tri povratka u prošlost otkriva i nama i sebi kako se našao na pogrešnom putu istorije, izmanipulisan od nadolazeće sile. Ali i više od toga.
Roman Damira Karakaša bio je u potpunosti oslobođen dokumentacije, ali vi ste odlučili da film konkretizujete sa određivanjem kad se šta dešava, pa i zašto se dešava, u samoj završnici. Zašto ste to uradili?
Iz više razloga. Damirov roman je bio lišen bilo kakve politike, ali činilo nam se da za film treba ta konkretna točka. Imali smo nekoliko varijanti kraja. Neki od tih završetaka vezivali su se za različite dokumentarizme. Neki su se ticali područja gdje smo snimali, u drugoj opciji snimali smo ljude kako danas žive, pa smo dolazili do zaključaka da žive kao i onda, s kraja Drugog svjetskog rata. A onda našli originalne snimke proslave, i za njih smo se odlučili, jer smo smatrali da je potrebno vidjeti ta mlada lica koja smo mi pokazali u filmu, kako su istinski izgledala. U jednom kadru, koji smo zumirali, vidi se tako mladi nacistički vojnik koji se mrko probija do građana, a ovi ga oduševljeno dočekuju kao da gledaju Bitlse. I to je bila ta točka za koju smo mislili da je važno staviti je. Kritika je sada podijeljena po tom pitanju, neki misle da je to dobro, a drugi da nije. Ali dok smo snimali, nismo razmišljali da sa tim dokumentarizmom završimo film. Više nam je služio kao smjernica za glumce, da osjete duh i energiju tog vremena. Međutim, ja sam zaplakao kada sam vidio prvi put te snimke. Tek tada sam shvatio kuda može odvesti manipulacija ako si neobrazovan, siromašan, ako živiš u nekim krajevima bez medija, bez ikakvog znanja o vanjskom svijetu.
Pitanje identiteta je velika svetska tema, a film kaže da mi ovde imamo krive identitete. Nalazimo ih u nacionalizmima, u religiji. Naprosto živimo u krugovima i ne možemo prodisati. A onda elita ubacuje kakvu god hoće vrstu identiteta i usmeri ga ka svojim višim ciljevima, koji su uglavnom ekstremni
Ali mi danas živimo u vremenu razvijenih medija, dostupnosti informacija, međutim izgleda da je obmana uvek ista. Da li je čitav film zapravo komentar današnjice, jačanja različitih političkih strujanja, opčinjenosti desničarskim ideologijama?
Premijera u Karlovim Varima bila je par dana poslije prvog kruga izbora u Francuskoj. Nakon toga, prišla mi je jedna francuska novinarka i pokazala mi snimku s proslave pobjede Marin le Pen, gdje su mladi ljudi sa zastavicama Francuske oduševljeno klicali njoj na pobjedi. I to je bio jedini njen komentar na naš film. Vrijeme jeste drugačije, ali kanali manipulacije ostali su isti. Čak su se i načini vrlo malo promijenili. Vi danas možete kontrolirati mase kroz fejk njuz i kreiranje atmosfere širenja straha. Postoji trenutak u filmu u kome, u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, stigne naredba koju pročita poštar, da svi psi moraju biti ubijeni zbog toga što je ugrizen neki žandar. U to vrijeme, to je bio način širenja straha. Zapravo nikakav žandar nije bio ujeden. Glasnici su tako išli po selima na svakih par mjeseci i davali ljudima nekakve zadatke, kako bi održavali kontrolu nad njima. Tako danas postoji širenje straha kroz medije, ta strašna tenzija mogućih ratova, bolesti, globalnog zagrijavanja. Dolazimo do toga da su načini drugačiji, ali zapravo finalni produkt je isti. Nijemci su nedavno napravili eksperiment tako što su pustili mlade od 16 do 18 godina da glasaju za parlament. I čak 30 posto njih je glasalo za najdesniju opciju. I kada su pitali nekog mladog čovjeka zašto je glasao tako, on je počeo nabrajati da je to uradio zbog opasnosti rata s Rusijom, restriktivnih zelenih politika, inflacije, korona krize koja im je uništila djetinjstvo, te zbog dolaska migranata koji su donijeli silovanja, kriminal itd, itd. I on je uvjeren da ekstremna desnica nudi rješenje za bolje sutra. A kakvo rješenje, ne znaju ni sami, ali to je taj ekvivalent situaciji sa psom od prije gotovo čitavog vijeka.
Film dotiče i tu opsesivnu temu naših regionalnih kinematografija, kao što je identitet. Šta o identitetu kaže vaš film?
Pitanje identiteta je velika svjetska tema, ali Proslava kaže da mi imamo krive identitete. Mi ih nalazimo u nacionalizmima, u religiji. Mi naprosto živimo u nekim krugovima. Ne možemo sami prodisati, posebno mi ovdje u regiji. Vrtimo se ukrug i taj krug postaje sam po sebi identitet. A onda elita ubacuje kakvu god hoće vrstu identiteta i usmjeri ga ka svojim višim ciljevima, koji su uglavnom ekstremni. Bilo da su u pitanju ekstremna ljevica ili desnica. Proslava priča i o komunizmu, koji ne osuđuje ljude sudskim putem, nego rješava stvari na licu mjesta.
I trideset godina nakon zadnjeg rata, mi nismo doživeli vlastite katarze
Sem toga, i terminologija je vrlo često upitna. Termin ustaša se u srpskim medijima često i koristi da bi se produbila neka kriza između dva naroda danas, dolazi sa samog državnog vrha, iako ste vi sami, naravno, vrlo kritični prema ustaškom pokretu u filmu?
To su klasične manipulacije. Na našim područjima i trideset godina nakon zadnjeg rata mi i dalje nismo riješili mnoge probleme, nismo zaliječili rane, doživjeli vlastite katarze, ne pružamo ruke jedni drugima. Pritom ne mislim na nas koji redovno surađujemo. Ja radim sa ljudima iz Srbije, samo je na Proslavi radilo preko petnaestoro, uključujući i dva glumca u velikim ulogama. Bilo je i članova ekipe iz Bosne i Slovenije. Ali političkim elitama ta tenzija služi da ostanu na vlasti. Vrlo jednostavno, da ne može biti jednostavnije. Mora se kreirati neki problem i neka tenzija, obavezno i vanjski neprijatelji, koji onda služe da vlast pokaže koliko je jaka u otporu njima. I baš u filmu Proslava imamo tu scenu kako je zbog jednog toplog obroka došlo do pogrešne odluke kod glavnog junaka, a danas gledamo političare kako manipuliraju s malo siće i dva sendviča. I to bilo gdje na Balkanu.
Posebno mi se dopala atmosfera filma, dosta je zaličila na horor. Ne znam da li ste hteli da strahote rata prikažete u žanrovskom ključu, ali mislim da ste u tome uspeli. Šta su bile reference?
Nismo razmišljali o hororu, nažalost (smeh). Ali smo pokušali dosta realistično prikazati te ljude, prirodu i prostor. I onda, zapravo, nema većeg horora od samog realizma. Aleksandar Pavlović, koji je iz Kragujevca i profesor na FDU u Beogradu, pokušao je da svoju divnu estetiku kanališe vintidž objektivima i bez mnogo uticaja svjetla. Noćne scene smo tako snimali gotovo po mraku. Time smo pokušali doći do tog realizma, koji bi nas vodio kroz tragičnost same priče. A i zvuk je jako lijep, jer je u stalnoj kontri slici. On je u pjevanju ptica, u nekom konstantnom buđenju te prirode oko čitave priče. Tako su osobne reference bili neki filmovi iz talijanskog realizma, poput filmova braće Tavijani, pa i našeg jugoslavenskog novog vala po pitanju te naturalnosti. Postoji i taj film koji mi je bio strašno važan, iako nema tematske sličnosti, a to je drugi film Džima Šeridena Polje. To je jedan manje poznat i manje uspješan film, a zapravo se bavi Irskom u sličnom dobu kad se dešava radnja Proslave. I naravno Haneke i njegovi filmovi, posebno Bijela traka, na jednom filozofskom nivou. Svi ti filmovi su bili dalji eho. Mi smo pokušali proizvesti naš stil filma.
Mora se kreirati neki problem, obavezno i spoljni neprijatelji, koji onda služe da vlast pokaže koliko je jaka u otporu njima. U filmu Proslava zbog jednog toplog obroka došlo je do pogrešne odluke, a mi gledamo političare kako manipulišu s malo siće i dva sendviča
Kao i roman, i priča filma je struktuirana od četiri priče, samo što ste ih vi drugačije rasporedili. Ali sve su priče o žrtvama. Da li biste vi možda neku od njih izdvojili kao vama najpotresniju?
Mislim da je to priča o žrtvovanju psa. Jer žrtvovanje djeda je zajednička porodična odluka i ona je u povijesti bila česta, na cijelom Balkanu. To su neke potisnute povijesti. Ali žrtvovanje psa je potresno, jer taj pas je tom dječaku bio jedina emocija, jedina ljubav. I kada je došla ta naredba od žandara, da jedan mlad čovjek mora da se odrekne svog psa, mislim da je jednom takvom malom biću izuzetno teško pala. Ali teško je i to da jedan dječak mora da vidi šta će njegov otac uraditi djedu, da bi tu situaciju mogao i sam da ponovi. Samo što ta situacija nema taj jak emotivni impakt.
Pročitao sam dobre kritike hrvatskih kritičara, koji su čak napisali da hrvatski film treba da izgleda baš kao Proslava. Šta vi mislite o tome?
Lijepo mi je čuti da su tako napisali. Mi smo zaista dali sve od sebe. Imali smo mali budžet, bila je to velika borba da film realiziramo, ali smo svakako htjeli nešto iskreno ispričati. Smatrali smo da je to užasno važna priča na puno nivoa. I što je najvažnije, to je priča od koje bismo mogli da počnemo razgovarati, bez osuđivanja, i to svuda u regiji, da otvaramo priče i pokrećemo pitanja – koje su nas to okolnosti dovele do svega što nam se dešavalo.
